Kada na gazdinstvu od pedeset hektara ostanete bez čoveka koji zna kako da podesi preciznu sejalicu, ne pomaže vam ni najskuplja oprema na svetu. A kada taj čovek ne postoji zato što ga škola nije ni izškolovala — onda ste pred problemom koji ne rešava nijedna subvencija. Istraživanje koje je za Ambasadu Kraljevine Holandije u Srbiji pripremila prof. dr Natalija Bogdanov sa Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Beogradu, pod nazivom „Green Education in Serbia", baca hladno svetlo na jednu temu o kojoj se u ovoj zemlji uglavnom govori usput: ko će sutra da radi zemlju i da li taj neko uopšte zna kako se to radi.
Zašto ovo pitanje ne može da čeka
Srbija ima razvijenu mrežu poljoprivrednih škola, fakulteta i savetodavnih službi. Na papiru, obrazovni sistem pokriva sve — od srednje stručne škole do doktorskih studija. U praksi, taj sistem sve teže odgovara na potrebe savremene proizvodnje hrane, a brojevi koji pristižu iz Popisa poljoprivrede 2023. godine, a koje istraživanje prof. Bogdanov koristi kao osnov, govore o strukturnoj, a ne prolaznoj krizi. Ovo nije priča o jednoj generaciji koja je izabrala IT umesto ratarstva. Ovo je priča o sistemu koji decenijama gubi bitku za privlačnost, a cena te bitke se tek sada počinje plaćati.
Brojevi koji ne ostavljaju prostor za iluzije
Počnimo od najbrutalnijeg podatka. Prema istraživanju, čak 94,7 odsto rukovodilaca poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji oslanja se isključivo na praktično iskustvo i tradicionalne načine proizvodnje. Samo 5,3 odsto je prošlo neki oblik formalnog poljoprivrednog obrazovanja ili obuke. Zamislite bilo koju drugu industriju u kojoj devedeset pet odsto rukovodilaca nema nikakvo formalno obrazovanje za posao koji radi — i zamislite koliko bi dugo trajala.
Regionalne razlike postoje i nisu zanemarljive. U Vojvodini je obrazovna struktura povoljnija, što istraživanje povezuje sa većom prosečnom veličinom gazdinstava, povoljnijom starosnom strukturom i boljom dostupnošću savetodavnih službi. Formalno poljoprivredno obrazovanje češće imaju rukovodioci većih gazdinstava, naročito onih sa više od pedeset hektara. Logika je prosta — veće gazdinstvo zahteva više znanja, a onaj ko ima više hektara češće i ulaže u sopstveno obrazovanje.
Ali starost radne snage je ono što zaista brine. Prema istraživanju, 53,4 odsto zaposlenih u poljoprivredi ima 55 ili više godina. Više od polovine ljudi koji danas rade u srpskoj poljoprivredi su u godinama kada većina drugih profesija razmišlja o penziji. Starenje proizvođača, mali broj mladih i ograničena primena novih tehnologija međusobno se pojačavaju i otežavaju prenošenje znanja i modernizaciju proizvodnje.
Pad upisa koji ne može da se objasni samo demografijom
U školskoj 2025/26. godini u srednje poljoprivredne i šumarske programe upisano je 10.463 učenika. To je 39,1 odsto manje nego u školskoj 2013/14. godini. Njihovo učešće u ukupnom broju srednjoškolaca palo je sa 7,4 na 4,7 odsto. Ključno je to što je pad znatno izraženiji nego u drugim grupama srednjoškolskih obrazovnih profila. Drugim rečima, opšta demografska kriza ne objašnjava ovaj broj — poljoprivredna zanimanja postaju sve manje privlačna i sama po sebi.
Sličan trend prati i visoko obrazovanje. U akademskoj 2025/26. godini na studijskim programima iz oblasti poljoprivrede, šumarstva i veterinarske medicine bilo je 5.907 studenata, što čini svega 2,4 odsto ukupne studentske populacije. U odnosu na 2015. godinu, broj je manji za 31,9 odsto. Tokom 2025. godine u ovim oblastima diplomiralo je 581 student, dok ih je 2016. bilo 1.182. Broj diplomaca se prepolovio za devet godina.
Istraživanje upozorava da bi nastavak ovakvih trendova mogao dodatno da ugrozi dostupnost stručnih kadrova, posebno u regionima koji se već suočavaju sa depopulacijom i slabijim pristupom obrazovnim institucijama. To znači da će upravo tamo gde je poljoprivreda često jedina preostala grana privrede — u ruralnim sredinama južno od Save i Dunava — nedostatak stručnjaka biti najizraženiji.
Škole imaju opremu, ali učenicima nedostaje praksa
Srbija ima 53 specijalizovane poljoprivredne srednje škole i još 31 školu sa programima povezanim sa poljoprivredom, prehrambenom industrijom i šumarstvom. Mnoge od njih raspolažu školskim ekonomijama, plastenicima, laboratorijama, mehanizacijom i drugim resursima potrebnim za praktično obrazovanje. Na papiru, ovo zvuči kao solidna infrastruktura.
Međutim, istraživanje pokazuje da postojeći kapaciteti nisu dovoljno iskorišćeni. Teme poput održive proizvodnje, klimatskih promena, organske poljoprivrede i digitalnih tehnologija sve su prisutnije u nastavnim programima, ali način izvođenja nastave nije se menjao istim tempom. Nastava je i dalje pretežno teorijska, dok se praktično osposobljavanje neretko svodi na ispunjavanje formalnih obaveza.
Poslodavci to potvrđuju. Kako navodi istraživanje, mnogi mladi po završetku školovanja nisu dovoljno pripremljeni za samostalan rad i potrebna im je dodatna obuka. Istovremeno, pojedini delovi poljoprivrede — naročito voćarstvo, rasadnička proizvodnja i povrtarstvo — već se suočavaju sa ozbiljnim nedostatkom sezonske radne snage. Slični problemi prisutni su i u prehrambenoj industriji, gde nedostaju kvalifikovani radnici različitih profila.
Jedan od važnih zaključaka istraživanja jeste da poljoprivredne škole imaju mnogo veći potencijal od same nastave. Zahvaljujući zemljištu, objektima, opremi i kontaktima sa lokalnim proizvođačima, one bi mogle da postanu regionalni centri znanja za proizvođače — mesta gde se ne samo školuju tinejdžeri, već gde odrasli poljoprivrednici dolaze po savet, obuku i informaciju.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Kada se svi ovi podaci slože u jednu sliku, dobija se prilično jasna dijagnoza. Srpska poljoprivreda se nalazi u situaciji u kojoj proizvodnja raste u složenosti — digitalizacija, precizna poljoprivreda, klimatske promene, zahtevi tržišta u pogledu kvaliteta i sledljivosti — dok se baza znanja sa kojom gazdinstva operišu sve više oslanja na iskustvo iz prošlog veka. Pedeset tri poljoprivredne škole sa ekonomijama, laboratorijama i mehanizacijom stoje kao potencijal koji čeka da bude aktiviran, dok u isto vreme industrija jauče za kadrovima.
Paradoks je u tome što Srbija ne pati od nedostatka obrazovne infrastrukture. Ona pati od nedostatka veze između te infrastrukture i stvarnih potreba gazdinstava i prehrambene industrije. Škole imaju plastenike, ali u njima se ne proizvodi ono što tržište traži. Fakulteti imaju laboratorije, ali diplomci ne znaju da podešavaju sistem za navodnjavanje na terenu. Poslodavci žele ljude spremne za rad, a sistem im isporučuje ljude koji moraju da se prekvalifikuju odmah po prijemu.
Rešenje nije u tome da se više dece upisuje u poljoprivredne škole silom ili marketinškim kampanjama. Rešenje je u tome da poljoprivredno obrazovanje postane ono što bi već davno trebalo da bude — mesto gde se uči zanat koji plaća račune. Dok god diplomirani agronom radi u banci zato što mu gazdinstvo ne može da ponudi platu, a gazda sa sto hektara ne zna gde da nađe obučenog radnika — sistem ne funkcioniše.
Ako se nešto ne promeni u narednih pet do deset godina, pitanje ko će proizvoditi hranu u Srbiji postaće hitnije od pitanja koliko košta. A to je pitanje na koje niko još uvek nema odgovor.
Izvor: Agro News, 16. novembar 2026.
💬 0 komentara