Zamislite da sedite u kafani sa kolegama poljoprivrednicima iz Mađarske, Rumunije i Hrvatske. Svi ste plaćali isto skupo đubrivo, svi ste grizli usne dok su cene gasa pucale po evropskim berzama. A onda konobar donese račun — i otkrije da su vašim komšijama deo tog računa pokrili iz državnog budžeta, dok ste vi plaćali svaki cent sami. E to je, u suštini, ono što se upravo desilo kada je Evropska komisija aktivirala poljoprivrednu rezervu od 540 miliona evra za pomoć proizvođačima pogođenim skokom cena đubriva i energije. Srbija nije za stolom. A na regionalnom tržištu ćemo se takmičiti sa ljudima kojima je deo troškova pokrio javni novac.
Šta se zapravo desilo
Evropska komisija je donela odluku o paketu pomoći iz poljoprivredne rezerve, namenjenog proizvođačima pogođenim rastom cena đubriva i energije. Paket od 540 miliona evra raspoređen je po državama članicama na osnovu objektivnih kriterijuma koje je Bruxelles sam utvrdio. Najveći komad pite pripao je Francuskoj — 107,12 miliona evra, zatim Poljskoj sa 66,63 miliona i Nemačkoj sa 60,26 miliona. Rumunija dobija 29,98 miliona, Mađarska 16,68, Bugarska 11,62, Hrvatska 4,92, a Slovenija 2,71 milion evra.
Ali ovo nije gotov novac koji pada s neba na račune proizvođača. Evropska komisija neće otvarati jedinstveni konkurs. Svaka država članica sada mora da pripremi sopstveni nacionalni program i da definiše ko, pod kojim uslovima i u kom iznosu dobija podršku. Pomoć mora biti usmerena ka proizvođačima koji su pretrpeli najveće ekonomske gubitke zbog povećanih troškova đubriva i energije, a kriterijumi moraju biti objektivni i nediskriminatorni. Države članice same odlučuju na koje sektore i kategorije poljoprivrednika će usmeriti sredstva.
Kako će to izgledati na terenu
Uzmemo li za primer Hrvatsku, koja dobija 4.915.100 evra, njihovo Ministarstvo poljoprivrede sada mora da utvrdi da li će se podrška obračunavati prema poljoprivrednoj površini, kupljenoj količini đubriva, vrsti proizvodnje ili procenjenom ekonomskom gubitku. Još nije poznato ni koji će sektori imati prednost — da li ratarstvo, povrtarstvo, voćarstvo ili neke druge proizvodnje u kojima đubrivo i energija čine veliki deo ukupnih troškova. Nacionalnim pravilima moraće da se odrede prihvatljiv period troškova, maksimalan iznos po korisniku i dokumentacija potrebna za dokazivanje gubitaka.
Države članice mogu evropsku pomoć dopuniti nacionalnim novcem do 200 odsto dodeljene omotnice. Hrvatska bi tako, uz 4,92 miliona evra iz EU, mogla da izdvoji još najviše oko 9,83 miliona evra iz državnog budžeta. U tom slučaju ukupan paket podrške mogao bi da dostigne približno 14,75 miliona evra. Ali to je za sada samo mogućnost koju dozvoljavaju evropska pravila, a ne već doneta odluka hrvatske Vlade. Tek nakon objavljivanja nacionalnog programa znaće se da li će Hrvatska koristiti dodatna sredstva iz svog budžeta.
Pomoć korisnicima trebalo bi da bude isplaćena najkasnije do 28. februara 2027. godine. Države pri obračunu moraju uzeti u obzir i podršku koju su isti proizvođači eventualno dobili kroz druge nacionalne ili evropske mere, kako ne bi došlo do dvostruke ili prekomerne naknade. Ovo je važna odredba koja sprečava zloupotrebu, ali i usložnjava administraciju — svaki proizvođač koji je već dobio nešto iz drugih izvora mora to prijaviti.
Zašto je Bruxelles uopšte reagovao
Evropska komisija ovu pomoć obrazlaže velikim rastom troškova proizvodnje. Prema njenim podacima, cene azotnih đubriva u aprilu 2026. bile su 71 odsto više od proseka iz 2024. godine. Proizvodnja azotnih đubriva snažno zavisi od prirodnog gasa, koji može činiti oko 70 odsto proizvodnih troškova. Kad gas skoči, đubrivo skoči. Kad đubrivo skoči, proizvodnja hrane postaje finansijski podnošljiva samo za one koji imaju duboke džepove ili državu koja pokriva deo računa.
Evropska poljoprivreda je istovremeno veoma zavisna od uvoza. EU uvozi približno 30 odsto azotnih, 70 odsto fosfatnih i oko 40 odsto kalijumovih đubriva. Poremećaji u globalnom snabdevanju brzo podižu cene na evropskom tržištu, a taj talas se preliva i na region. Srbija proizvodi azotno đubrivo u HIP-Azotari, ali fosfatno i kalijumovo skoro isključivo uvozi. Znači da smo u istom čamcu kada su u pitanju uvozno zavisne sirovine — samo bez mreže sigurnosti koju EU pruža svojima.
Šta ovo znači za srpskog proizvođača
Odluka iz Bruxellesa je značajna i za poljoprivrednike u Srbiji, iako na prvi pogled nemamo nikakve veze sa tim novcem. Srbija nema pravo na deo ovog paketa jer nije članica EU. Ali domaći proizvođači će se na regionalnom tržištu takmičiti sa gazdinstvima čiji će deo troškova đubriva biti pokriven javnim novcem. Hrvatski poljoprivrednik koji dobije bespovratnu pomoć za skupo đubrivo ulazi u sezonu sa manje pritiska na maržu nego srpski poljoprivrednik koji je sve platio sam. Mađarski i rumunski proizvođači dobijaju još više — 16,68 odnosno 29,98 miliona evra — i to su naši direktni konkurenti na tržištu žitarica, uljarica i drugih ratarskih kultura.
U Srbiji je trenutno dostupan subvencionisani kredit za nabavku đubriva sa kamatom od nula odsto. Takva podrška može da olakša finansiranje proizvodnje, ali nije jednaka bespovratnoj evropskoj pomoći. Poljoprivrednik kod nas mora da vrati čitav iznos kredita, dok njegov kolega u Vojvodini s one strane granice ili u Mađarskoj dobija deo novca koji ne mora da vraća. Razlika između kredita i bespovratne pomoći je razlika između pozajmljivanja kišobrana i dobijanja kišobrana na poklon. Oboje te štite od kiše, ali samo jedno ostaje tvoje.
Srbija treba da prati kako se ovi nacionalni programi u regionu formiraju, jer će njihovi parametri — površine, prinosi, subvencije — direktno uticati na konkurentsku poziciju naših proizvođača. Ako Hrvatska odluči da doda nacionalna sredstva i podigne paket na približno 14,75 miliona evra, ako Mađarska iskoristi svojih 16,68 do maksimuma sa dopunom do 200 odsto, srpski poljoprivrednik ulazi na tržište sa rukama vezanim iza leđa. Ne zato što je lošiji proizvođač, nego zato što mu sistem u kojem radi ne nudi istu mrežu sigurnosti.
Pitanje koje treba da postavimo nije da li ćemo dobiti deo evropskog kolača — nećemo, i to je jasno. Pitanje je da li će domaća politika prepoznati ovaj nesrazmerni teret i ponuditi meru koja bar delimično izravnava teren. Bespovratna pomoć za đubrivo nije luksuz — u uslovima kada azotno đubrivo stoji 71 odsto više nego pre dve godine, to je pitanje opstanka proizvodnje. A dok mi budemo čekali da se krediti isplate, naši komšije iz EU će već računati koliko su uštedeli na inputima — i koliko jeftinije mogu da ponude robu na istom tržištu na koje i mi pokušavamo da prodamo.
Izvor: AgroSmart, 17. novembar 2026.
💬 0 comments