Neko mora da obradi zemlju, da pomaže stoku, da zna kada se seje a kada žanje. Ali ko će to raditi za petnaest godina kada su nam brojevi takvi da se svaki treći potencijalni poljoprivredni radnik već istopio iz sistema? Istraživanje profesorke dr Natalije Bogdanov sa Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Beogradu, rađeno za Ambasadu Kraljevine Holandije u Srbiji, baca hladan pogled na stanje onoga što se u struci zove zeleno obrazovanje — a što bi se na srpski moglo prevesti kao puko preživljavanje struke.
Zašto ovaj izveštaj danas, a ne juče
Izveštaj „Green Education in Serbia" nije nastao iz akademske radoznalosti. Nastao je zato što se Holanđani, koji su inače drugi po veličini izvoznik poljoprivrednih proizvoda na svetu, pitaju s kim će u Srbiji raditi kada traže partnere za tehnološke, digitalne i održive poljoprivredne projekte. A odgovor koji dobijaju nije ohrabrujući. Srbija ima razvijenu mrežu škola, fakulteta i savetodavnih službi — na papiru. U stvarnosti, ta mreža je puna rupa kroz koje curi najvažniji resurs: ljudi.
Ovo nije problem koji je iskrsao prekjuče. Poslednjih dvanaest godina sistem polako, sigurno i bez dramatičnih naslovnih tema gubi ljude koji bi trebalo da naslede današnje proizvođače. A demografija srpske poljoprivrede ionako je takva da je prosečni gazda već u godinama kada se razmišlja o penziji, a ne o ulaganju u nove tehnologije.
Brojevi koji ne lažu, ali bole
Profesorka Bogdanov u svom istraživanju navodi da je broj učenika u srednjim agrarnim i šumarskim smerovima pao za 39,1 odsto u poslednjih dvanaest godina. To nije pad — to je raspad generacije. Ako danas u poljoprivredne škole krene stotinu dece, nekada bi krenulo sto šezdeset petoro. Razlika od šezdeset petoro dece po generaciji, pomnožena na sve smerove i sve škole, daje sliku koja je teška za gledanje.
Na univerzitetskom nivou situacija nije ništa bolja. Broj studenata poljoprivrede, šumarstva i veterine pao je za gotovo trećinu. Fakulteti koji su nekada bili nosioci modernizacije srpske poljoprivrede danas se bore da popune upisne kvote, a ne da selektuju najbolje.
Ali najbrutalniji podatak u celom izveštaju je onaj koji se odnosi na rukovodioce poljoprivrednih gazdinstava. Svega 5,3 odsto njih ima formalno poljoprivredno obrazovanje ili obuku. Ostalih devedeset četiri i po odsto vodi gazdinstva iz iskustva, od oca, od komšije, od onoga što su naučili pokušajima i greškama. To u svetu može da prođe kod tradicionalne proizvodnje. U vremenu precizne poljoprivrede, digitalnih senzora i klimatskih izazova — ne prolazi.
Mreža koja postoji, ali ne povezuje
Srbija raspolaže sa trideset četiri poljoprivredne savetodavne i stručne službe. To je ozbiljna infrastruktura, barem u teoriji. Profesorka Bogdanov, međutim, ukazuje na to da saradnja ovih službi sa školama nije sistematski razvijena. Savetodavci rade svoje, škole svoje, fakulteti treće, a proizvođači na terenu ostaju prepušteni sebi. Umesto lanca znanja koji ide od laboratorije do njive, imamo paralelne svetove koji se povremeno sudare na sajmovima i seminarima.
Praktična nastava, koja bi trebalo da bude kičma svakog poljoprivrednog obrazovanja, često nije dovoljno zastupljena. Deca uče iz udžbenika ono što bi trebalo da nauče rukom u zemlji. Saradnja obrazovnih institucija i privrede ostaje slaba — što je diplomatski način da se kaže da skoro da ne postoji. Poljoprivredna preduzeća nemaju motivaciju da prime učenike na praksu, škole nemaju mehanizme da to zahtevaju, a država to nije uredila propisima koji bi imali zuba.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Poljoprivrednik koji danas drži pedeset hektara u Vojvodini ili dvadeset krava u Zlatiborskom okrugu verovatno ne razmišlja o tome koliko dece je upisalo Poljoprivrednu školu u Valjevu ove godine. Ali razmišlja o tome ko će mu preuzeti gazdinstvo. Razmišlja o tome da li mu sin ili ćerka vide budućnost u ovoj grani, ili će otići u Beograd, u Austriju, u bilo šta drugo što ne podrazumeva ustajanje u pet ujutru i borbu sa vremenom, cenama i birokratijom.
Pad od skoro četrdeset odsto u srednjoškolskom upisu nije statistička anomalija — to je poruka generacija koje su glasale nogama. Poljoprivreda se u Srbiji percipira kao teška, nepravedno plaćena i društveno potcenjena profesija. Dok se ta percepcija ne promeni, nijedan reformski program obrazovanja neće dati rezultat jer neće imati koga da obrazuje.
Istovremeno, odrasli poljoprivrednici koji nisu imali priliku da steknu formalno obrazovanje suočavaju se sa sve složenijim zahtevima — od EU standarda, preko digitalnih alata, do klimatski adaptivnih praksi. Izveštaj Bogdanove jasno ističe potrebu za obrazovanjem ne samo mladih već i odraslih. Ovo je možda i najvažniji zaključak celog istraživanja: ne možemo čekati novu generaciju da odraste. Moramo obrazovati one koji već rade.
Gde je izlaz
Rešenje nije u otvaranju novih škola ili preimenovanju postojećih smerova u moderne nazive sa rečju „digitalno" i „održivo". Rešenje je u povezivanju onoga što već imamo. Trideset četiri savetodavne službe moraju da postanu produžena ruka obrazovnog sistema, a ne paralelna institucija koja radi s proizvođačima samo kad neko plati projekat. Škole moraju dobiti zakonski okvir koji obavezuje privredu na prijem učenika na praksu — sa nadoknadom, sa mentorstvom, sa ozbiljnim programom, a ne sa fotkanjem za lokalne novine.
Fakulteti moraju da prekinu tradiciju izolovanosti i počnu da proizvode kadrove koje tržište traži, a ne kadrove koje nastavni plan iz devedesetih diktira. I konačno, država mora da shvati da je poljoprivredno obrazovanje strateška infrastruktura, isto koliko i putevi, kanali i skladišta. Bez ljudi, sve ostalo stoji prazno.
Srbija danas ima strukturu u kojoj devedeset pet odsto gazdinstava vode ljudi bez formalnog obrazovanja za to, a mladi koji bi ih zamenili odlaze u druge sektore ekonomije. Ovo nije kriza obrazovanja — ovo je demografsko pitanje opstanka poljoprivrede kao privredne grane. Ako ne okrenemo brojke u narednih pet godina, pisaćemo o ovome iz istorijske perspektive.
Izvor: AgroFin, 18. novembar 2026.
💬 0 comments