Tri meseca. Devedeset šest dana. Toliko je trajala borba da se srce bačkog navodnjavanja ne zaustavi, dok je Dunav ispod Bezdana radio sve što može da ga ubije. Sada je gotovo — crpna stanica „Bezdan II" vraćena je u redovni režim rada, kanalska mreža Dunav–Tisa–Dunav ponovo diše normalno, a privremene pumpe i zemljana brana su uklonjeni. Ali ono što se ovde desilo nije samo tehnička priča o jednoj pumpi koja je ponovo upaljena. To je priča o sistemu koji je pukao na šavovima i bio držan na životu ljudskim rukama dvadeset četiri sata dnevno.
Reka koja je prešla granicu veka
Dunav je ove godine uradio nešto što niko živ nije video, a ni niko ko je pisao hronike pre sto i kusur godina. Nivo reke je pao za oko pola metra ispod istorijskog minimuma zabeleženog 1909. godine. Za one koji ne prate hidrologiju — to znači da je reka sišla na dubinu za koju su inženjeri mislili da ne postoji van starih zapisa prašnjavih u arhivama.
Trenutno vodostaj kod Bezdana stoji na minus četrdeset sedam centimetara. I pored toga, crpna stanica radi. To nije slučajnost — to je rezultat devedeset šest dana neprekidnog rada osam mobilnih pumpi velikog kapaciteta, tri smene radnika, građevinske mehanizacije i zemljane brane koja je podignuta kao privremena zaštita. Sve to da bi voda iz Dunava stizala u kanalsku mrežu DTD, a odatle na njive Bačke.
Crpna stanica „Bezdan II" nije bilo koji objekat u sistemu. Ona je glavna arterija bačkog dela Hidrosistema DTD. Bez nje, kanali gube vodu, a bez vode u kanalima, navodnjavanje staje. U regionu gde se proizvodi značajan deo srpskog kukuruza, pšenice i soje, to ne znači suvu njivu — to znači izgubljen prinos, izgubljen novac i gazdinstvo koje sledeće sezone kreće sa minusom.
Devedeset šest dana na ratnoj nozi
Brojka koja najbolje slika ovu borbu je dvadeset devet miliona kubnih metara vode. Toliko je iz Dunava prepumpano u kanalsku mrežu DTD tokom vanrednog režima. Da se to prevede na jezik koji svako razume — to je količina dovoljna da se napuni više hiljada olimpijskih bazena. I sve to preko privremenih pumpi, kroz privremene objekte, sa ljudima koji su radili u smenama dok je reka ispod njih padala na nivoe koje pamti samo istorija.
Osam mobilnih pumpi je radilo neprekidno, dan i noć, bez pauze. Građevinska mehanizacija je bila konstantno angažovana. Zemljana brana je izgrađena kao fizička zaštita objekta. Radnici Javnog vodoprivrednog preduzeća „Vode Vojvodine" su obavljali poslove u tri smene — što znači da je ovaj sistem imao ljude na terenu non-stop, devedeset šest dana zaredom.
Sada je privremena oprema uklonjena. Zemljana brana je skinuta, mobilne pumpe su povučene, a crpna stanica ponovo obavlja svoju redovnu funkciju. To je dobra vest i treba je tako dočekati. Ali ne treba zaboraviti šta je sve bilo potrebno da se do nje dođe — ni koliko je koštalo, ni ko će to na kraju platiti.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Ovo što se desilo u Bezdanu nije bio planirani scenario. Ovo je bila improvizacija pod pritiskom — uspešna, zahvaljujući stručnim timovima „Voda Vojvodine", ali improvizacija. Osam mobilnih pumpi, tri smene, građevinska mehanizacija, zemljana brana — sve to košta, i to košta mnogo. Pitanje koje poljoprivrednici imaju pravo da postave je prosto: ko je to platio i da li će se taj trošak nekako prebaciti na njih kroz cenu vode, naknade ili bilo šta drugo?
Bačka je region koji u proseku ima najviše problema sa vodom za navodnjavanje upravo kada joj je najpotrebnije — u julu i avgustu, kada su temperature najviše, a padavine najređe. DTD kanalska mreža je u tom periodu jedini izvor za mnoga gazdinstva. Da sistem stane, kao što je mogao da stane da nije bilo ovih pumpi, posledice po prinose bi se merile stotinama miliona dinara. Poljoprivrednici to znaju i zato ova vest pada kao olakšanje — ali i kao podsetnik koliko je sistem krhak.
Klimatske promene su već na njivama
Dunav je ove godine prešao granicu iz 1909. godine za pola metra. To nije statistička anomalija koja se desi jednom u sto godina — to je novi normalan. Ako je istorijski minimum pao za pedeset centimetara u jednoj godini, pitanje je šta nas čeka sledeće i godinu posle toga.
Vodoprivredni sistemi širom Vojvodine projektovani su pre decenija, na osnovu hidroloških podataka koji danas jednostavno više ne važe. Ono što je bilo stoletna suša 1909. danas je sezona koja se ponavlja. Crpna stanica „Bezdan II" je izdržala. „Vode Vojvodine" su održale sistem. Ali sledeći put možda neće biti dovoljno osam pumpi — možda će trebati šesnaest, ili dvadeset, ili nešto sasvim drugo.
To je pitanje koje treba da muči ministarstvo, direktore i sve one koji donose budžet, a ne samo čoveka koji gleda u presušeni kanal i pita se kako da zalije kukuruz. Improvizacija pod pritiskom ne može biti dugoročna strategija. Može biti spas za jednu sezonu, ali ne i za deceniju koja dolazi sa klimom koja nas već uveliko stiže.
Vreme je da sistem prestane da se krpa
Devedeset šest dana vanrednog režima su završena. Dvadeset devet miliona kubika vode je prepumpano. Sistem radi. Ali dok slavimo normalizaciju, moramo se zapitati jednu stvar: da li je ovo bila kriza ili proba za ono što tek dolazi. Ako je proba — položili smo je, ali način na koji smo je položili ne možemo ponavljati zauvek. Vreme je da infrastruktura prestane da se krpa po hiru reke i pođe korak ispred klime koja nas već uveliko stiže.
Izvor: Agro TV, 18. novembar 2026.
💬 0 komentara