Srbija piše ekološke zakone, a živi po starom: Koalicija 27 razotkriva jaz između papira i stvarnosti

Srbija piše ekološke zakone, a živi po starom: Koalicija 27 razotkriva jaz između papira i stvarnosti

Pet godina otkako je Bruxelles otvorio Klaster 4 u pregovorima o pristupanju, Beograd ima police pune ekoloških propisa i prazne ruke na terenu. Trinaesti izveštaj iz senke Koalicije 27, predstavljen osamnaestog novembra u Beogradu pod imenom „Flaster na klaster", pokazuje da Srbija ni pet godina nakon otvaranja p

Agro Urednik 6 min čitanja 71 pregleda

Pet godina otkako je Bruxelles otvorio Klaster 4 u pregovorima o pristupanju, Beograd ima police pune ekoloških propisa i prazne ruke na terenu. Trinaesti izveštaj iz senke Koalicije 27, predstavljen osamnaestog novembra u Beogradu pod imenom „Flaster na klaster", pokazuje da Srbija ni pet godina nakon otvaranja poglavlja o životnoj sredini nije ostvarila merljiv napredak — uprkos tome što je u međuvremenu usvojila čitav niz zakona koji su trebali da promene sliku. Za poljoprivrednika koji pokušava da proizvodi zdravu hranu na zemljištu uz koje neko drugi spaljuje deponiju, taj jaz između papira i stvarnosti nije akademski problem — to je njegova svakodnevnica.

Pet godina na mestu, zakoni bez zuba

Izveštaj obuhvata period od maja 2025. do maja 2026. godine i daje pregled stanja u deset oblasti zaštite životne sredine, sa konkretnim preporukama. Koalicija 27 u njemu konstatuje da je Evropska unija u međuvremenu razvila nove standarde, dok u Srbiji izostaje primena već usvojenih propisa. Problem nije u zakonima — problem je u tome što oni stoje na papiru, a na terenu nema ni ljudi ni novca da ih sprovedu.

Glavni problemi koje izveštaj izdvaja su manjak inspektora, nedovoljni kapaciteti lokalnih samouprava i način na koji se finansira zaštita životne sredine. Ekološke naknade se, kako Koalicija navodi, slivaju u opšti budžet umesto da idu direktno u fondove za zaštitu, dok izveštaji o stanju životne sredine kasne ili se uopšte ne objavljuju. Zbog nedostupnosti podataka u pojedinim oblastima, kaže se u izveštaju, teško je uopšte utvrditi stvarno stanje. A onaj ko ne zna u kom je stanju — ne može ni da ga popravi.

Inspektori, vazduh i deponije: brojke koje ne ostavljaju prostor za optimizam

Tanja Petrović iz Mladih istraživača Srbije na predstavljanju je rekla da Inspektoratu za zaštitu životne sredine nedostaje oko trećine zaposlenih, što otežava kontrolu na terenu i izricanje sankcija. Nije reč o sitnom nedostatku — to znači da svaki treći inspekcijski obilazak koji bi trebalo da se desi, jednostavno se ne desi. Petrović je ukazala i na to da se pojedine studije o proceni uticaja na životnu sredinu izrađuju bez laboratorijskih nalaza i izveštaja sa terena, iako bi one trebalo da budu osnova za donošenje odluka o projektima.

Ivana Jovčić iz Centra za unapređenje životne sredine donela je podatak da je vazduh u poslednjih godinu dana bio zagađen u svih osam aglomeracija u Srbiji i u još šesnaest gradova. Prema proceni koju je iznela, zbog prekomernog zagađenja vazduha u Srbiji godišnje prerano umre oko četrnaest hiljada ljudi. Emisije velikih zagađivača obuhvaćenih Nacionalnim planom za smanjenje emisija bile su više od pet puta iznad dozvoljenog nivoa. To nije statistika koja se lako zaboravi.

Procenjena godišnja šteta od klimatskih ekstrema treću godinu zaredom premašuje milijardu evra, odnosno jedan odsto BDP-a. Istovremeno, za sprovođenje Akcionog plana prilagođavanja na izmenjene klimatske uslove od 2024. do 2026. godine u budžetu je bilo planirano 7,3 miliona evra. Razlika između štete i novca za odbranu od nje je dovoljna da svakome bude jasno gde stojimo.

Igor Jezdimirović iz Inženjera zaštite životne sredine rekao je da je, prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, broj požara na deponijama od 2015. do 2025. godine porastao dva i po puta. Tokom 2025. registrovano je 2.217 požara — u proseku šest dnevno.

„Od 2009. godine nismo uspeli da utvrdimo koliko stvarno otpada imamo. Požari na deponijama direktno ugrožavaju zdravlje građana i prave dugoročnu štetu za životnu sredinu." — Igor Jezdimirović, Inženjeri zaštite životne sredine

Jezdimirović je dodao da je Srbija dobila novi Zakon o upravljanju otpadom, ali da za njegovu primenu nedostaju podzakonski akti. Zakon bez podzakonskih akata je kao traktor bez goriva — stoji na dvorištu, ali ne ore.

Jelena Milić iz Alternative za bezbednije hemikalije ocenila je da su propisi Srbije o upravljanju hemikalijama u velikoj meri usklađeni sa propisima EU, ali da njihovu primenu otežava preklapanje nadležnosti tri inspektorata, što otežava i izricanje sankcija.

Šta ovo znači za srpsko gazdinstvo

Za poljoprivrednike u Srbiji ovi podaci nisu apstraktni ekološki govor — to su uslovi u kojima oni proizvode hranu. Zagađen vazduh u svih osam aglomeracija i šesnaest gradova znači da usevi upijaju teške metale i čestice koje kasnije završavaju u lancu ishrane. Deponije koje gore u proseku šest puta dnevno znače da se dioksini i furani talože na obradivim površinama u okolini, a ko zna koliko njih — jer niko ne zna koliko otpada imamo, kako Jezdimirović kaže, još od 2009. godine.

Klimatski ekstremi koji godišnje odnose milijardu evra nisu tuđa priča. To su poplave koje odnose useve, suše koje suše njive, mraz u aprilu koji poništava voćke. Sedam i po miliona evra planiranih za adaptaciju na te iste ekstreme izgleda gotovo porazno naspram štete koja se meri u milijardama. Poljoprivrednik koji gubi berbu zbog vremenskih nepogoda ne dobija nikakvu kompenzaciju iz tog budžeta — on dobije saznanje da je neko negde napisao akcioni plan.

Pitanje ekoloških naknada koje se slivaju u opšti budžet direktno pogađa i poljoprivredu. Novac koji bi trebalo da ide u zaštitu voda, tla i biodiverziteta — u zaštitu onoga od čega poljoprivreda živi — nestaje u fiskalnom levku. Lokalne samouprave, na koje bi trebalo da oslone sistemi zaštite, nemaju kapacitet ni za osnovne ekološke funkcije, a kamoli za podršku proizvođačima koji pokušavaju da pređu na ekološku proizvodnju.

Studije o proceni uticaja na životnu sredinu koje se izrađuju bez laboratorijskih nalaza i podataka sa terena posebno su zabrinjavajuće kada se ima u vidu koliko takvih studija prati izgradnju infrastrukture koja direktno utiče na poljoprivredno zemljište — od puta koji preseca njive, do postrojenja koje ispušta otpadne vode u reke koje natapaju kanale.

Zakon koji se ne sprovodi je gore od zakona koji ne postoji

Koalicija 27, koju čini osam organizacija civilnog društva — ALHEM, Beogradska otvorena škola, Mreža za klimatsku akciju, Centar za unapređenje životne sredine, Društvo za zaštitu i proučavanje ptica, Inženjeri zaštite životne sredine, Mladi istraživači Srbije i Svetska organizacija za prirodu — najavila je da će izveštaj i preporuke predstaviti novoj Vladi Srbije i budućem rukovodstvu Ministarstva zaštite životne sredine. Od nove vlade očekuju da zaštitu životne sredine postavi među prioritete i obezbedi primenu usvojenih zakona.

To očekivanje zvuči jednostavno, ali je u praksi najteži deo. Srbija je majstor za pisanje zakona koji izgledaju evropski, a primenjuju se balkanski — ili se ne primenjuju uopšte. Inspektorat kome fali trećina ljudi ne može da kontroliše ni ono što zakon nalaže, a kamoli da prati nove obaveze koje izviru iz EU regulative. Tri inspektorata koji se preklapaju u nadležnostima nad hemikalijama garantuju da će svako odgovorno lice na terenu bar jednom čuti rečenicu „to nije u našoj nadležnosti". A deponije će goreti i sutra, i prekosutra, i svakog dana u proseku šest puta — jer niko ne zna ni koliko otpada na njima leži, a kamoli kako da ga uredno zbrine.

Poljoprivrednik koji ovaj izveštaj pročita neće naći u njemu rešenje za svoje probleme. Ali će naći potvrdu onoga što već zna — da sistem koji bi trebalo da štiti zemlju, vodu i vazduh od kojih on živi, ne radi. I da zakon koji se ne sprovodi nije zaštita — nego kulisa.


Izvor: AgroSmart, 18. novembar 2026.

💬 0 komentara