Vreća NPK-a je progovorila: mineralna đubriva vode inflaciju repromaterijala sa 13,9 odsto

Vreća NPK-a je progovorila: mineralna đubriva vode inflaciju repromaterijala sa 13,9 odsto

Ko je ove jeseni ušao u agromarket po vreću đubriva za predsetvenu pripremu, osetio je na novčaniku nešto što je Republički zavod za statistiku tek 18. novembra 2026.

Agro Urednik 6 min čitanja 73 pregleda

Ko je ove jeseni ušao u agromarket po vreću đubriva za predsetvenu pripremu, osetio je na novčaniku nešto što je Republički zavod za statistiku tek 18. novembra 2026. stavio na papir. Cene repromaterijala, sredstava rada i usluga u poljoprivredi Srbije porasle su za 3,2 odsto u trećem kvartalu ove godine u poređenju sa istim periodom prethodne. Iza tog proseka stoje, međutim, brojke koje zaslužuju mnogo više pažnje nego što im glavni mediji posvećuju.

Prosek koji ne priča celu priču

Poljoprivrednici u Srbiji već godinama žive u ritmu u kojem im cena onoga što prodaju stagnira ili pada, dok cena onoga što kupuju neprestano raste. Treći kvartal je tradicionalno vreme intenzivnih priprema za setvu ozimih useva — pšenice, ječma, uljane repice — i upravo tada se najviše oseti svaki dinar više na vreći NPK ili kantri. Kada RZS kaže 3,2 odsto, to nije apstraktan broj za ratara u Vojvodini koji đubri stotinu hektara. To je razlika između crvenog i crnog na kraju godine.

Srpska poljoprivreda je od 2020. prošla kroz tri ciklusa inflacije inputa — prvi vezan za pandemiju i poremećaje u lancima snabdevanja, drugi za energetsku krizu i rat u Ukrajini, i treći koji traje od prošle godine, podstaknut rastom cena gasa i troškova transporta. Ovo što sada vidimo nije šok. Ali jeste upozorenje da se kriza ne završava — ona prelazi u hroničnu fazu.

Đubrivo vodi, energent prati

Mineralna đubriva su najveći krivac za međugodišnji rast cena repromaterijala. Prema podacima RZS, poskupela su za 13,9 odsto u trećem kvartalu 2026. u odnosu na isti period prošle godine. Dvoznamenkasti rast koji pogađa svakog proizvođača bez izuzetka, jer ne postoji poljoprivredna proizvodnja u Srbiji koja ne koristi makar jednu vrstu mineralnog đubriva.

Energenti su odmah uz njih — porast od 12,4 odsto na godišnjem nivou. Diesel, struja, gas za grejanje staklenika — sve to ulazi u ovu kategoriju i sve to neprestano poskupljava. Za ratara koji mora da pokrene traktor od sto konja na pedeset hektara, svaki procenat rasta cene dizela je matematička operacija koja mu jede maržu pre nego što je uopšte stigne da izračuna.

Kada se posmatra kvartalni pomak, dakle u poređenju sa periodom od aprila do juna, slika se pomalo menja. Seme je poskupelo za 6,6 odsto — najveći kvartalni skok među svim kategorijama. Energenti su dodali još 2,2 odsto. Ovo kvartalno poskupljenje semena je posebno osetljivo jer pada baš u vreme setvenih priprema, kada poljoprivrednik nema izbora — ili kupuje po važećoj ceni ili ne seje.

Šta ovo znači za čoveka na terenu

Razmislimo o tome šta znači 13,9 odsto skuplje mineralno đubrivo za prosečnog ratara u Banatu koji obrađuje pedeset hektara pšenice. Ako je prošle godine za đubrenje izdvajao milion i po dinara, ove godine mu treba skoro milion sedamsto hiljada — preko sto pedeset hiljada dinara više, za istu površinu, istu količinu đubriva, isti prinos. Ta razlika ne dolazi iz vazduha. Ona dolazi iz džepa, ili iz kredita, ili iz smanjenja neke druge stavke u budžetu gazdinstva.

I tu dolazimo do suštine problema koji statistika ne može da ispriča. Rast cena inputa od 3,2 odsto je prosek, a poljoprivreda ne živi od proseka. Ona živi od marže — razlike između onoga što košta proizvodnja i onoga što donosi prodaja. Ako se pšenica prodaje po istoj ceni kao prošle godine, a đubrivo je skuplje za četrnaest procenata, marža se topi. Ne topi se dramatično, ne topi se katastrofalno, ali se topi postojano — kvartal za kvartalom, godinu za godinom.

Anatomija inflacije inputa

Ono što RZS podaci jasno pokazuju jeste da inflacija u poljoprivredi nije uniformna. Pogađa različite kategorije u različitim kvartalima, što poljoprivredniku otežava planiranje. U drugom kvartalu seme je bilo relativno stabilno, pa je u trećem skočilo za 6,6 odsto. Mineralna đubriva su na godišnjem nivou vodeća kategorija rasta, ali u kvartalnom poređenju nisu pomenuta kao glavni pokretač — što znači da su najveći skok napravili ranije tokom godine i sada su se stabilizovala na visokom nivou.

Energenti su jedina kategorija koja raste i međugodišnje i kvartalno. Dvanaest i po procenata na godišnjem nivou, dva i po na kvartalnom. To je dosledan, neumoran rast koji ne pravi pauze i ne daje poljoprivredniku vremena da se prilagodi. Svaki put kada pođe na pumpu ili kada dobije račun za struju, poljoprivrednik plaća više nego prošlog meseca, a znatno više nego prošle godine.

Ovaj obrazac je tipičan za strukturnu inflaciju — kada rast cena nije posledica jednog šoka, već sistemskog pritiska koji se prenosi iz energetskog sektora kroz ceo lanac proizvodnje. Gas je skuplji, pa je proizvodnja azotnih đubriva skuplja, pa je transport skuplji, pa je na kraju vreća NPK-a skuplja za četrnaest procenata. Poljoprivrednik to vidi kao jednu cenu na računu, ali iza nje stoji čitav lanac poskupljenja.

Kuda vodi ovaj put

Za poljoprivrednike u Srbiji ovi podaci bi trebalo da budu poziv na računovodstveni red. Ne na paniku, ali na hladnu računicu. Ako su inputi skuplji za tri procenta, a očekivana otkupna cena pšenice ili kukuruza ne raste za tri procenta, gazdinstvo gubi novac — polako, ali sigurno. Jedina odbrana je u povećanju prinosa, optimizaciji doza đubriva i traženju alternative u domaćim ili regionalnim dobavljačima koji možda nude bolje uslove.

Drugi deo priče je subvencijska politika. Ministarstvo poljoprivrede svake godine objavljuje mere podrške, ali pitanje je da li te mere prate tempo rasta cena inputa. Subvencija od pet hiljada dinara po hektaru koja je bila adekvatna pre tri godine danas pokriva znatno manji deo stvarnih troškova. Ako se subvencije ne indeksiraju prema inflaciji repromaterijala, one postaju simbolička podrška, a ne stvarni oslonac za održivost proizvodnje.

Treći element je diversifikacija dobavljača. Poljoprivrednici koji su vezani za jednog dobavljača đubriva ili semena nemaju pregovaračku poziciju kada cene rastu. Oni koji prate tržište, upoređuju ponude i kupuju u grupi — kroz zadruge ili udruženja — imaju šansu da ublaže udar. To nije romantika, to je matematika.

Rast cena inputa od 3,2 odsto nije katastrofa, ali jeste poruka. Poruka da poljoprivreda Srbije polako klizi u zonu u kojoj se bez preciznog planiranja, bez institucionalne podrške koja prati realnost i bez poljoprivrednika koji misli kao preduzetnik a ne kao navika — proizvodnja sve teže isplata. A kada prestane da se isplati, ne prestaje preko noći. Prestaje tiho, hektar po hektar.


Izvor: AgroFin, 18. novembar 2026.

💬 0 komentara