Pedeset hiljada tona svinjskog mesa uvezeno za dva meseca, otkupna cena koja pada iz nedelje u nedelju, i sedamdeset hiljada priplodnih krmača koje matematički ne mogu da nahrane tržište od milion i po tovljenika. Udruženje odgajivača svinja Srbije diglo je danas alarm — granica između preživljavanja i gašenja farmi, za mnoge, prešla je pre nekoliko nedelja.
Ministarstvo bez zaključaka, poljoprivrednici bez odgovora
Posle više sastanaka u Ministarstvu poljoprivrede, nijedan zaključak koji vodi ka unapređenju svinjarske proizvodnje nije donet. Udruženje je tražilo mere koje bi prvenstveno bile usmerene na podizanje broja priplodnih grla, dobro planiranu proizvodnju i sprovođenje Strategije za razvoj poljoprivrede. Odgovora nema. Predlozi Udruženja — od javne intervencije, preko podrške privatnom skladištenju, do posebnih interventnih mera i podrške za poboljšanje prehrambenih navika dece i omladine — Ministarstvo nikada nije prihvatilo. Poslat je i predlog Ugovora, više puta tražen zajednički sastanak sa klaničarskom industrijom, ali odgovor nikada nije stigao.
Ovo nije slučajnost. Ovo je obrazac. Srpski svinjar već skoro godinu dana radi ispod cene koštanja, a institucije koje bi trebalo da ga štite gledaju sa strane kao da posmatraju neizbežan prirodni proces.
Brojke koje ne slažu — i priča koju pričaju
Udruženje je sprovelo analizu podataka Uprave za agrarna plaćanja o isplaćenim subvencijama za umatičene krmače. Po tim podacima, u Srbiji postoji sedamdeset hiljada visoko vrednih priplodnih krmača. Republički zavod za statistiku, s druge strane, objavljuje da se na linijama klanja u Srbiji zakolje između 1,7 i 1,8 miliona tovljenika. Ta matematika ne drži vodu — broj tovljenika iz domaće proizvodnje ne zadovoljava potrebe tržišta, a potražnja za svinjskim mesom nije smanjena. Razlika se pokriva uvozom, i to uvozom koji se pojavljuje u maloprodaji bez oznake porekla.
Samo u septembru ove godine, prema podacima Uprave carina, uvezeno je oko osam hiljada tona zamrznutog svinjskog mesa, od čega dve hiljade i šest stotina tona iz Španije. U oktobru je uvoz nešto manji — oko tri hiljade i pet stotina tona, od čega dve hiljade tona iz Španije po ceni od skoro pet miliona evra. To su ozbiljne količine. To nije dopuna domaće proizvodnje — to je zamenjivanje domaće proizvodnje.
I tu počinje priča koja bode oči.
Sumnja u prevaru na granici: zamrznuto ili rashlađeno?
Udruženje danas najavljuje prijavu nadležnim organima da se ispita da li se na graničnim prelazima uopšte proveravaju pošiljke zamrznutog svinjskog mesa i da li se obavlja njihova identifikacija. Sumnja je konkretna — polutke se ne uvoze kao zamrznute, već kao „sveže" rashlađene. Tarifne oznake uvoznog mesa značajno su se menjale u zadnjih nekoliko godina. Ranije su se za proizvodnju proizvoda od mesa uvozile masno tkivo i jestivi delovi, a sada se uvozi meso bez kosti, but, plećka — meso prve kategorije.
Pre skoro dve godine, Udruženje je predalo tužilaštvu u Novom Sadu prijavu da ispita količine koje su uvežene, jer se podaci Uprave carina razlikuju od zvanično objavljenih podataka Evrostata. Razlika je trideset i tri hiljade tona — viška uvoza u odnosu na prijavljene količine kod nas. Na tu prijavu nikada nisu dobili odgovor. Nikada.
Kako Udruženje objašnjava, zaključak koji se nameće je da se svinjski but kao meso prve kategorije ne koristi za proizvodnju barenih kobasica i pašteta. Sumnja postoji da je to meso kao mikrokonfija u MAP pakovanju završilo u maloprodajnim objektima kao rashlađeno i poreklom iz Srbije. Dakle — uvezeno kao zamrznuto za industrijsku preradu, a na policama kao domaće, sveže, u pakovanjima s viškom ocedne vode, što takođe otvara sumnju da se radi o duboko zamrženom mesu koje je deblja strana priče o potrošačkoj prevari.
Cena koja se dogovara, ne formira
Cena živih svinja bila je ispod cene koštanja skoro godinu dana. Svi poljoprivrednici su radili sa velikim gubicima. Poslednja dva meseca cena je rasla — ali u poslednje tri nedelje se ponovo smanjuje. Naglo je s dvesta dinara po kilogramu žive mere za ovu nedelju planiran i ponuđen otkup po ceni od sto osamdeset dinara po kilogramu. Dvadeset dinara manje za nedelju dana — i to nije tržišna korekcija, to je dogovor.
Po analizama Udruženja, cena tovljenika smanjuje se isključivo kada je povećan uvoz svinjskog mesa, prvenstveno iz EU, sa Španijom kao vodećom zemljom porekla. Uvozno meso je znatno jeftinije i njime se nadomešćuje količina koju bi srpski poljoprivrednici isporučili industriji mesa. Ne postoji ugovorena proizvodnja, iako je donet Zakon o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji definiše referentnu cenu i ugovorne odnose između dobavljača i otkupljivača. Zakon postoji na papiru. Na terenu — ne.
Udruženje je jasno — poljoprivrednici su u neizvesnoj situaciji i zavise od volje nekolicine klaničara koji svakog petka dogovaraju koju cenu će ponuditi za otkup tovljenika. Ucene ne prestaju, klaničari zarađuju i nedostatke nadomešćuju mesom iz uvoza, a srpski seljak propada.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Ovo nije vest o brojkama. Ovo je vest o ljudima koji sutra moraju da donesu odluku — da li hrane svinje još jedan krug ili gase farmu. Cena od sto osamdeset dinara po kilogramu žive mere, kada joj dodate hranu, veterinar, struju, radnu snagu i amortizaciju objekata, ne pokriva ništa. Poljoprivrednik koji danas ima sto krmača gubi novac svakog dana kada uđe u farmu. I nema mehanizam da se odbrani.
Donet je Zakon o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda koji definiše referentnu cenu i ugovorne odnose. Taj zakon, u praksi, ne funkcioniše. Nema ugovorene proizvodnje, nema referentne cene, nema intervencija kada padne ispod praga. Ministarstvo ima instrumente — javna intervencija, podrška privatnom skladištenju, posebne mere — ali ih ne koristi. Predlozi Udruženja stoje u fioci. Sastanci se održavaju. Zaključci se ne donose.
A u međuvremenu, trideset i tri hiljade tona neslaganja između naših carinskih podataka i Evrostata stoji kao otvoreno pitanje pred tužilaštvom u Novom Sadu — bez odgovora dve godine. Uvoz zamrznutog mesa koje sumnjivo završava kao rashlađeno u MAP pakovanjima s oznakom domaćeg porekla — to nije marginalna sumnja, to je sistemski problem koji pogađa kako poljoprivrednika tako i potrošača.
Svinjarstvo u Srbiji ne propada zato što su poljoprivrednici neefikasni. Propada zato što sistem dopušta da neko ko uvozi meso iz Španije po dumpinškim cenama bude konkurentniji od čoveka koji hrani svinju u Vojvodini, Šumadiji ili Mačvi. I dok se to ne promeni — farme će se gasiti, jedna za drugom, petkom po petkom.
Izvor: Biznis.rs, 18. novembar 2026.
💬 0 komentara