Domaće svinjarstvo na rubu kolapsa: uvoz guta tržište, otkup pada, ministarstvo ćuti

Domaće svinjarstvo na rubu kolapsa: uvoz guta tržište, otkup pada, ministarstvo ćuti

Pedeset hiljada tona zamrznutog svinjskog mesa pristiže u Srbiju za dva meseca, otkupna cena kod domaćeg farmera pada ispod cene proizvodnje, a Ministarstvo poljoprivrede ne odgovara na ponuđena rešenja. To je, ukratko, slika srpskog svinjarstva u novembru 2026.

Agro Urednik 6 min čitanja 40 pregleda

Pedeset hiljada tona zamrznutog svinjskog mesa pristiže u Srbiju za dva meseca, otkupna cena kod domaćeg proizvođača pada ispod cene proizvodnje, a Ministarstvo poljoprivrede ne odgovara na ponuđena rešenja. To je, ukratko, slika srpskog svinjarstva u novembru 2026. koju je nacrtalo Udruženje odgajivača svinja Srbije u saopštenju potpisanom od strane predsednika Miodraga Vlaškalića, uz stručne konsultante dr vet. Sanju Čelebićanin i dr vet. Branislava Ivkovića. Poruka nema ukrasa: ako se nešto hitno ne preduzme, domaće svinjarstvo se gasi.

Paralelne stvarnosti srpskog svinjarstva

Srpsko svinjarstvo već godinama živi u dva sveta koji se ne dodiruju. Uprava za agrarna plaćanja isplaćuje subvencije za oko sedamdeset hiljada umatičenih krmača, dok Republički zavod za statistiku beleži između 1,7 i 1,8 miliona zaklanih tovnih svinja godišnje. Na papiru, to deluje kao ozbiljna proizvodnja koja bi trebalo da hrani naciju. Ali kad se ti brojevi preklope sa potrebama tržišta, postaje jasnije zašto police u marketima sve češće drže uvozno meso.

Domaća proizvodnja ne pokriva domaće potrebe. Manjak se nadoknađuje uvozom koji raste iz godine u godinu, i to ne u skokovima, nego u trendu koji dobija na težini. Upravo taj trend sada gazi proizvođača koji pokušava da opstane.

Brojevi koji ne ostavljaju prostor za iluzije

Prema podacima Uprave carina koje je analiziralo Udruženje, u septembru 2026. u Srbiju je uvezeno oko osam hiljada tona zamrznutog svinjskog mesa. Od toga, dve hiljade i šeststo tona stiglo je iz Španije. U oktobru je ukupan uvoz pao na oko tri hiljade i petsto tona, ali je iz Španije i dalje pristiglo oko dve hiljade tona vrednih gotovo pet miliona evra.

U poređenju sa istim periodom prošle godine, uvezeno je oko hiljadu tona više mesa. To nije fluktuacija koja se može pripisati sezonskim oscilacijama ili prolaznim tržišnim poremećajima. To je trend koji ima pravac i ima ime: domaći proizvođač gubi tržište koje bi po logici stvari trebalo da bude njegovo.

Pedeset hiljada tona u dva meseca nije brojka koja se pominje uzgred. To je količina koja govori o tome koliko je duboko uvoz seo u lance snabdevanja, koliko su skladišta puna stranim mesom i koliko je domaćem proizvođaču sužen prostor za plasman sopstvene robe.

Otkup ispod cene proizvodnje

Dok uvozno meso puni skladišta i police, domaći proizvođač stoji pred zid. Otkupna cena tovnih svinja bila je ispod troškova proizvodnje gotovo punih godinu dana. Nakon kratkotrajnog rasta koji je proizvođačima dao tračak nade, cena je ponovo krenula nadole.

Prema navodima Udruženja, otkupna cena koja je prethodno dostizala dvesta dinara po kilogramu žive mere ove nedelje ponuđena je na nivou od sto osamdeset dinara. To bi bilo podnošljivo da su troškovi hrane, energije, veterinara i lekova pratili tu padajuću liniju. Nisu. Proizvođač koji prodaje svinju po sto osamdeset dinara dok mu inputi stoje kao da je cena otkupa dvesta dvadeset, ne radi posao. On gubi novac sa svakim prasetom koje izađe iz tova.

Dodatni pritisak dolazi od klanične industrije, čija je potražnja smanjena. Proizvođači, prinuđeni da oslobode kapacitete na farmama i očuvaju kontinuitet proizvodnje, prodaju po cenama koje ne pokrivaju ni hranu, a kamoli rad i amortizaciju. Ovo je klasična zamka koja u stočarstvu znači jedno: ko prvi izađe, najmanje gubi. A ko izdrži do kraja, ostaje bez farme i bez novca.

Zakon postoji, praksa ne

Zakon o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda jasno predviđa ugovorne odnose između proizvođača i prerađivača, kao i mogućnost primene interventnih mera kad tržište ode u poremećaj. Na papiru, Srbija ima pravni okvir koji bi trebalo da štiti proizvođača od upravo onoga što mu se sada dešava. U praksi, tog okvira nema.

Udruženje je Ministarstvu poljoprivrede dostavilo predlog ugovora o ugovorenoj proizvodnji i tražilo razgovore sa predstavnicima klanične industrije. Odgovor nije stigao. Nije stigao ni na ponuđena rešenja, ni na inicijativu za dijalog. Dok ministarstvo ćuti, klaničari diktiraju cene, uvoznici pune skladišta, a proizvođači prodaju ispod cene i čekaju sledeći krug pada.

Proizvođači traže ograničavanje uvoza svinjskog mesa i njegovo usmeravanje prvenstveno na potrebe mesne industrije, uz kontrolu namene uvezenih količina. Traže efikasniju kontrolu porekla mesa, sledljivosti i uslova skladištenja i transporta. Traže primenu zakonom predviđenih mera za sprečavanje tržišnih poremećaja, mera koje već postoje na papiru ali se ne primenjuju na terenu. I traže ono što bi trebalo da bude osnova svake ozbiljne agrarne politike: ugovorenu proizvodnju i predvidljive uslove za domaće farmere.

Šta ovo znači za čoveka na terenu

Kad se gasi svinjarstvo, ne gasi se samo jedna grana. Udruženje je s pravom upozorilo da bi nestanak domaće proizvodnje svinja povukao za sobom lanac posledica. Proizvodnja stočne hrane, ratarstvo koje poljoprivrednicima isporučuje žitarice, veterinarske usluge i promet lekova za životinje — sve je to povezano sa svinjarstvom na način koji ne vidi ko gleda samo u otkupnu cenu.

Svinjarstvo nije izolovana proizvodnja. Ono je deo sistema koji hrani i ratare i mlinare i veterinare i proizvođače dodataka za ishranu. Kad se jedna karika u tom lancu prekine, svi ostali osete pad. Zato nije svejedno da li će proizvođač iz Vojvodine, Šumadije ili zapadne Srbije zatvoriti farmu zato što mu Španija prodaje meso jeftinije nego što on može da ga proizvede.

Problem je u tome što Srbija nema strategiju razvoja svinjarstva zasnovanu na pouzdanim podacima o stanju proizvodnje, sa kratkoročnim i dugoročnim merama i rokovima za njihovo sprovođenje. Udruženje to traži, i to je minimum koji se od države koja pretenduje na ozbiljnu agrarnu politiku može očekivati. Umesto toga, imamo subvencije koje se isplaćuju po krmačama, ali ne štite proizvođača od tržišnog pritiska. Imamo zakon koji predviđa ugovore, ali nema nikoga ko bi ih sprovodio. Imamo carinske podatke koji pokazuju rast uvoza, ali nema interventnih mera koje bi taj uvoz kanalisale i kontrolisale.

Domaći svinjar ne traži milostinju. Traži ravnopravan tretman na sopstvenom tržištu. Traži da zakon koji već postoji bude primenjen. Traži da mu država koja mu daje subvenciju jednom rukom ne dozvoli da mu uvoznik drugom rukom uzme farmu. Ako se i to ne može, onda treba jasno reći da srpsko svinjarstvo nema budućnost i da je subvencija za krmače zapravo nadgrobni spomenik grani koja se gasi uz državnu pomoć.


Izvor: AgroFin, 19. novembar 2026.

💬 0 komentara