Kad klima prestane da čeka: obnova šuma u Srbiji pod udarom promenjenih uslova

Kad klima prestane da čeka: obnova šuma u Srbiji pod udarom promenjenih uslova

Letos su plamenovi spržili Deliblatsku peščaru i druge delove Srbije, a javnost je brzo prešla na pitanje koje svaki put zvuči isto — koliko sadnica i kada se sadi. Međutim, jedan naučnik postavlja pitanje koje većina preskače: kakva će klima biti kada stabla koja danas zasadimo budu imala pedeset ili sto godina.

Agro Urednik 7 min read 37 views

Letos su plamenovi spržili Deliblatsku peščaru i druge delove Srbije, a javnost je brzo prešla na pitanje koje svaki put zvuči isto — koliko sadnica i kada se sadi. Međutim, jedan naučnik postavlja pitanje koje većina preskače: kakva će klima biti kada stabla koja danas zasadimo budu imala pedeset ili sto godina. Dr Dejan B. Stojanović, u autorskom tekstu za Klima 101, ne govori o broju sadnica nego o smislu sadnje. A odgovor na to pitanje menja sve što mislimo da znamo o obnovi šuma.

Vlada usvojila plan, ali šta plan zapravo obnavlja

Početkom oktobra, Vlada Srbije u tehničkom mandatu usvojila je Sanacioni plan za obnovu Deliblatske peščare. Dokument postoji, formalno-politički mehanizam se pokrenuo, a mediji su preneli vest o obnovi bez dublje analize šta ta reč uopšte znači u datom trenutku.

Kako Stojanović naglašava, ni među naučnom i stručnom javnošću nema dovoljno razumevanja šta „obnova" u ovom slučaju zaista podrazumeva. Problem je fundamentalan i ne može da se reši političkom deklaracijom: uslovi u kojima su rasle šume koje su letos izgorele više ne postoje. Klima je postala toplija i sušnija, a projekcije kažu da će za mnoge vrste postati još nepovoljnija. Srbija nije izolovan slučaj — ovo je evropski problem koji dobija svoj specifični, oštriji oblik na Balkanu.

Ranije ove godine objavljeno je istraživanje o obnovi evropskih šuma posle masovnog sušenja i napada potkornjaka od 2018. do 2020. godine. Autori iz više evropskih zemalja pregledali su 849 oglednih površina u deset zemalja i utvrdili da se šuma posle katastrofe dobro obnavlja — gotovo svuda ima podmlatka. Ali u tom podmlatku je ponovo najčešća smrča, upravo ona vrsta koja je prethodno stradala od suše i potkornjaka. Šuma se vraća, ali se vraća kao šuma koja nije optimalna za uslove koji dolaze. Priroda ponavlja grešku, a mi je posmatramo i zovemo obnovom.

Tri četvrtine mladih stabala u pogrešnoj klimi

Prema proceni autora tog istraživanja, u umerenom scenariju globalnog zagrevanja (RCP 4,5), tri četvrtine mladih stabala na proučavanim površinama do kraja veka raslo bi u klimi koja im ne odgovara. Brojka je brutalna u svojoj jednostavnosti — sedamdeset pet odsto podmlatka koji danas niče biće pod hladnom tušom klimatske nepogodnosti do 2100. godine.

Stojanović objašnjava da stablo može dugo da opstane i van svoje bioklimatske niše, odnosno raspona klimatskih uslova koji mu pogoduju. Drveće je dugovečno, ima sposobnost prilagođavanja, a povoljni lokalni uslovi — senka, vlaga, zaklon — mogu dugo da ga štite. Ali život van klimatske niše znači stalni stres. Stablo tada lakše strada od naredne suše, štetočina, bolesti ili požara. Drugim rečima, šuma koja izgleda živo može biti šuma koja polako umire.

Ovo nije projekcija za neku daleku budućnost koja nas se ne tiče. U radu koji je Stojanovićev tim objavio 2013. godine u časopisu Agricultural and Forest Meteorology, procenili su da je već u periodu 2001–2030. više od dvadeset odsto bukovih šuma u Srbiji izvan bioklimatske niše bukve. Do perioda 2071–2100. taj udeo dostiže devedeset odsto, pri čemu bi oko polovine bukovih šuma prešlo prag iznad kojeg je u Evropi zabeleženo masovno sušenje bukve. Drugim rečima, bukva — naša najrasprostranjenija vrsta — već danas gubi tlo pod nogama, a do kraja veka većina njenih sadašnjih staništa postaje zona u kojoj se ne opstaje, nego se gubi.

Jela, bukva i smrča — tri vrste na udaru

Ove godine, Stojanović i kolege objavili su analizu za šest zaštićenih šumskih područja — Kopaonik, Taru, Goliju, Staru planinu, Đerdap i Frušku goru. Posmatrali su osam vrsta iz Nacionalne inventure šuma uz najnovije scenarije klimatskih promena. Rezultati su takvi da bi svaki ministar trebalo da ih pročita pre nego što potpiše bilo koji plan sadnje.

Prema najnepovoljnijem scenariju, do kraja veka površina klimatski pogodnih staništa jele u tih šest područja smanjila bi se za oko sedamdeset dva odsto, lipe za pedeset devet odsto, bukve za četrdeset sedam odsto, a smrče za četrdeset odsto. Kitnjak bi zadržao približno istu površinu, dok bi se za medunac pogodna staništa čak povećala — mada koliko brzo medunac može da se proširi na te pozicije ostaje otvoreno pitanje na koje nauka još ne može da odgovori sa sigurnošću.

Jela (Abies alba) je najugroženija od osam posmatranih vrsta. Na Staroj planini gotovo ceo posmatrani prostor prestaje da bude klimatski pogodan za nju. Jela je vrsta hladnijih i vlažnijih planinskih šuma, a na našim planinama ima malo prostora da se povuče na veće nadmorske visine — gore jednostavno nema dovoljno. Smrča već danas strada od suše i potkornjaka, dok će se bukva povlačiti sa nižih nadmorskih visina, gde je najbrojnija i gde je najviše gubimo.

Posebno zabrinjava slučaj Pančićeve omorike, naša endemska i reliktna vrsta sa svega nekoliko prirodnih nalazišta u kanjonu Drine i okolini. Stojanović sa kolegama iz Banjaluke trenutno prati mikroklimu na opožarenim i neopožarenim površinama omorike. Za ovu vrstu se više ne postavlja pitanje konkurentnosti niti prinosa — postavlja se pitanje da li vrsta preživljava kao biološki entitet. Granica između šumarske nauke i biologije očuvanja vrsta se briše pred našim očima.

Hrast lužnjak raste sve sporije

Uticaj klimatskih promena vidi se ne samo u tome koje vrste stradaju, nego i u tome koliko sporije rastu one koje još uvek opstaju. U Sremu je izmereno sto četrnaest stabala hrasta lužnjaka i poljskog jasena, sa zapisima dugim oko sto četrdeset godina — jedan od najdužih dendrohronoloških nizova na ovim prostorima.

Pre 1904. godine, lužnjak je u proseku stvarao god širok 2,72 milimetra. U periodu od 1994. do 2023. prosečna širina goda iznosila je svega 1,06 milimetara. Drvo koje je nekako preživelo na istom mestu gde je raslo pre jednog veka sada živi na granici uslova koji mu pogoduju. Razlika između 2,72 i 1,06 milimetara nije statistička sitnica — to je razlika između šume koja raste i šume koja vuče. Obnova takve šume istom vrstom na istom mestu postaje sve teža i neizvesnija, jer sadnica koju danas gurnemo u zemlju ne ulazi u klimu u kojoj je lužnjak nekada napredovao, nego u klimu u kojoj on jedva opstaje.

Šta ovo znači za teren

Ove godine, kroz NIMOS — Nacionalni inteligentni monitoring šuma Republike Srbije — tim sa Instituta za nizijsko šumarstvo satelitski prati šume i požare za JP „Srbijašume", JP „Vojvodinašume" i nacionalne parkove. Sistem postoji, podaci se prikupljaju, tehnologija radi. Ali pitanje je da li će nalazi tih podataka zaista usmeriti odluke o tome šta se sadi i gde, ili će ostati izveštaj koji se čita na naučnim skupovima i zaboravlja kada se kroji budžet za pošumljavanje.

Za poljoprivrednike i pčelare u Srbiji ovo nije akademska rasprava o vrstama i nadmorskim visinama. Šume su pčelinja paša — bagrem, lipa, pitomi kesten, divlja voćka — i svako suženje staništa jedne vrste menja kalendar paše i kaličinu nektara. Ako se lipa povlači sa pedeset devet odsto pogodnih staništa, ako se bukva suši na nižim visinama, ako jela nestaje sa Stare planine, to nije samo gubitak drvene mase koju neko računa u kubnim metrima. To je gubitak celog ekosistema koji hrani pčele, štiti vodotokove, drži zemljište i stvara mikroklimu u kojoj se vode rađaju i usevi odmaraju. Seljak u Banatu ili na Tari ne mora da čita scenarije RCP 4,5 — on oseća promenu kroz prinose i kroz to što paša sve češće zakazuje.

Obnova ili sahrana budžeta

Sanacioni plan za Deliblatsku peščaru je korak, ali korak u pravcu koji nije jasan. Ako se obnova svodi na sadnju onoga što je tu bilo — a uslovi za to više ne postoje — onda ne obnavljamo šumu nego sahranjujemo budžet u sadnice koje neće dočekati zrelost. Pravo pitanje nije kako vratiti ono što smo izgubili, nego kakvu šumu možemo da gradimo za klimu koja tek dolazi. A odgovor na to pitanje, nažalost, još uvek niko u zvaničnoj Srbiji ne formulacije glasno.


Izvor: AgroSmart, 20. novembar 2026.

💬 0 comments