Kada vam četvrti put zaredom neko kaže da je godina bila loša, prestajete da verujete da je u pitanju peh. Tako danas izgleda svetsko vinogradarstvo — ne kao industrija koja je naišla na niz nesrećnih slučajeva, već kao grana koja polako uči da živi u režimu gde je kriza novo normalno stanje. Visoke temperature, suše i mrazevi su četvrtu godinu zaredom držali globalni prinos ispod višegodišnjeg proseka, a vinogradari u nekim od najvažnijih vinogradarskih regiona planete odgovaraju krčenjem zasada. Istovremeno, ljudi piju manje vina — ne zato što ne vole, nego zato što sve teže plaćaju račune.
Međunarodna organizacija potvrdila: dno još nije dno
Prema prvim procenama Međunarodne organizacije za vino i vinogradarstvo (OIV), globalna proizvodnja vina u 2026. iznosiće oko 225 miliona hektolitara. To je približno trideset milijardi standardnih boca — zvuči mnogo, ali je zapravo nešto manje nego prošle godine i gotovo identično u odnosu na 2024, koja je već upisana u anale kao najslabija godina od 1961. do danas. Drugim rečima, svet nije ponovo pao, ali ni ustao sa dna.
Iza ovih brojeva ne stoji jedna jedinstvena katastrofa, već pre mozaik regionalnih udaraca koji se razlikuju od zemlje do zemlje. Generalni direktor OIV-a Džon Barker to je formulisao vrlo precizno — klimatske promene su ponovo jedan od glavnih uzroka smanjenja, ali njihovi efekti nisu uniformni.
Zbog uticaja klime, situacija nije bila ista u svim zemljama. Nikada se ne dešava da svi imaju dobru ili svi imaju lošu berbu — Džon Barker, generalni direktor OIV-a
Ta rečenica vredi zapamtiti. Jer upravo ta nejednakost udara čini da globalne brojke sakrivaju stvarnu dramu — negde je berba katastrofalna, negde solidna, a negde vinogradar više ne čeka vreme nego odlučuje da li uopšte ima smisla nastaviti.
Krčenje kao poslovna strategija, a ne panična reakcija
Pored klimatskih udara, na smanjenje proizvodnje utiče i jedan svesni ljudski izbor — krčenje vinograda. Francuska, Španija i države Južne Amerike među su onima koje su krenule ovim putem. Razlog nije samo loš prinos, već i slabija potražnja, posebno na tržištu crnih vina. Vinogradari su prestali da guraju protiv struje — ako tržište ne kupuje, nema svrhe držati zasade koji samo troše.
Ovo je značajna promena u mentalitetu. Vinogradarstvo je oduvek bilo investicija sa dugim ciklusom — zasadiš danas, bereš za pet godina, a isplatiš se kroz deset. Kada se u tom sistemu donosi odluka o krčenju, to nije panična reakcija na jednu lošu godinu. To je strateško povlačenje. To znači da su ljudi procenili da se struktura tržišta promenila i da se više neće vratiti na staro.
Za srpskog proizvođača ovo je važan signal. Naša vinogradarska proizvodnja se ne može posmatrati izolovano — trendovi na globalnom tržištu, naročito kada su u pitanju crna vina, direktno utiču na cene i konkurentnost domaćih sorti. Ako francuski i španski proizvođači smanjuju ponudu crnih vina, to bi teoretski moglo otvoriti prostor za srpske vinograde, ali samo pod uslovom da kvalitet i pozicioniranje prate tu priliku.
Potrošač štedi na čaši
Drugi deo ove priče je pad potrošnje. Globalna potrošnja vina tokom 2025. pala je za 2,7 odsto, na 208 miliona hektolitara. Glavni krivac nije promena ukusa — to je inflacija i povećanje troškova života. Ljudima je jednostavno ostajalo manje novca za ono što Barker naziva luksuznim proizvodom.
Vino je, pre svega, luksuzni proizvod. Kada se kućni budžeti suze, vino je jedan od troškova na kojima ljudi štede — Džon Barker, generalni direktor OIV-a
Barker je dodao i promene životnih navika kao dodatni razlog za smanjenje potrošnje, što je trend koji pratimo već godinama — mlađe generacije piju manje, i piju drugačije. Pivo, craft pivare, bezalkoholna pića, ginovi i rakije — konkurencija za džep potrošača nikada nije bila šira.
Ako se ovo prevede na srpski kontekst, slika nije nimalo drugačija. Domaći potrošač je pod pritiskom cena osnovnih namirnica, energije i goriva. Vino od hiljadu i po dinara za ručak u restoranu postalo je luksuz koji mnogi jednostavno preskaču. A oni koji i dalje piju, sve češće biraju jeftinije opcije ili se vraćaju domaćoj rakiji kao tradicionalnom piću uz obrok.
Šta ovo znači za srpsko vinogradarstvo
Srbija nije među velikim svetskim proizvođačima vina, ali to ne znači da je imuna na ove trendove. Naprotiv — naša vinogradarska proizvodnja je upravo u fazi u kojoj bi trebalo da raste, a suočava se sa istim problemima kao i globalni igrači, samo na manjoj skali.
Klimatski ekstremi pogađaju i Frušku goru i Župu i Negotinsku krajinu. Proizvođači u Srbiji već nekoliko sezona pričaju o problemima sa prolećnim mrazevima, sušnim periodima u julu i avgustu, i o berbama koje ne prate kalendarski ritam koji je važio pre deset godina. Sorte koje su nekada bile sigurne danas daju nepredvidive prinose, a vinogradari sve češće razmišljaju o navodnjavanju — što je investicija koja mnogima nije dostupna bez podsticaja.
Istovremeno, krčenje vinograda koje vidimo u Francuskoj i Španiji kod nas još uvek nije masovna pojava, ali ni nije nezamisliva. Mali proizvođači koji ne mogu da konkurišu cenom ni kvalitetom na zasićenom tržištu lagano nestaju, a oni koji ostaju moraju da se pozicioniraju kroz autentičnost, specifične sorte i priču koja opravdava cenu.
Pad potrošnje od 2,7 odsto na globalnom nivou je brojka koja bi trebalo da probudi svakog domaćeg proizvođača koji misli da je lokalno tržište dovoljno. Nije. I neće biti. Ljudi štede na vinu, a konkurencija za taj skromniji budžet je brutalna.
Ovaj trend četiri uzastopne slabe godine nije više incident — to je strukturni pomak. Vinogradarstvo se globalno preinačuje, i ko misli da će se vratiti na staro, taj čeka voz koji je već prošao. Pitanje nije da li će se klima i tržište promeniti — pitanje je ko će se prilagoditi pre nego što to shvati kao opciju, a ne kao nužnost.
Izvor: Agro TV, 20. novembar 2026.
💬 0 comments