Višnja koja vredi dvadeset procenata više — a nigde kome da je prodate

Višnja koja vredi dvadeset procenata više — a nigde kome da je prodate

Imate voće koje na svetskom tržištu postiže dvadeset procenata višu cenu od konkurencije iz svih drugih zemalja, a na kraju sezone pitate se ima li smisla saditi ga sledeće godine. Ako vam to zvuči paradoksalno — dobro ste razumeli srpsku poljoprivredu.

Agro Urednik 6 min čitanja 38 pregleda

Imate voće koje na svetskom tržištu postiže dvadeset procenata višu cenu od konkurencije iz svih drugih zemalja, a na kraju sezone pitate se ima li smisla saditi ga sledeće godine. Ako vam to zvuči paradoksalno — dobro ste razumeli srpsku poljoprivredu. Predrag Marković, doktor veterinarske medicine i magistar ekonomskih nauka, sa preko dvadesetpetogodišnjim iskustvom u projektima ruralnog razvoja, uključujući projekte Međunarodnog trgovinskog centra, za AgroNews je otvorio temu koju u ovoj zemlji redovno potiskuju iza naslova o rekordnim prinosima i subvencijama po hektaru. Tema je prosta: proizvodimo dobro, prodajemo loše, a sistem ne postoji.

Geografija i tradicija više nisu dovoljni

Priča o srpskoj poljoprivredi obično kreće od geografskog položaja, tradicije i znanja generacija koje žive od zemlje. To je tačno i to stvarno postoji — niko ne može da ospori da u ovom tlu i ovoj klimi raste voće koje Evropa plaća skuplje nego svoje. Ali Marković je jasan: ta osnova danas sve manje znači. Nedostatak sistemske podrške, usitnjenost poseda i opšta nesigurnost učinili su našu poljoprivredu sve manje konkurentnom, uprkos tome što strani kupci prepoznaju kvalitet domaćih proizvoda.

Dve rečenice istorijskog okvira: Srbija je decenijama imala agrarni potencijal koji je po glavi stanovnika među najvećim u Evropi, a izvoz poljoprivrednih proizvoda godinama raste po brojkama. Ali te brojke ne govore ništa o tome ko od tog izvoza živi bolje, a ko odustaje.

Brojka koja oduševljava i pitanje koje nikoga ne zanima

Marković navodi konkretan primer — projekat ITC-a o promociji izvoza smrznute višnje. Podaci sa platforme Trade Map pokazuju da su srpske smrznute višnje tokom poslednjih deset godina u proseku postizale oko dvadeset procenata višu cenu od proizvoda konkurentnih zemalja, zahvaljujući kvalitetu. Brojka je impresivna i zvuči kao reklama. Ali ono što sledi jeste pitanje koje retko ko postavlja — ko od te više cene zaista dobija novac.

Evo kako to izgleda na terenu. Ako se višnja bere ručno ili uz pomoć jednostavnijih pomagala, troškovi berbe mogu da pojedu veliki deo zarade. Proizvođač sa intenzivnim zasadom od pedeset ili više hektara i mehanizovanom berbom ima sasvim drugačiju računicu — njemu se svaki dinar po kilogramu berbe pretvara u maržu, a ne u glavobolju. Malom gazdinstvu teško je da dođe do tolikih površina, a kamoli do kapitala za zasad, navodnjavanje i mehanizaciju.

Tako se viša izvozna cena pretvara u iluziju za onog koji je proizveo plod, a realnost za onog koji je organizovao ceo lanac. Razlika između ove dve pozicije nije u kvalitetu voća — nego u strukturi koja stoji iza njega.

U Srbiji prvo proizvodimo, pa tek onda tražimo kome ćemo prodati — Predrag Marković, doktor veterinarske medicine i magistar ekonomskih nauka

Marković ne misli da treba favorizovati ni male ni velike proizvođače. Kupac traži količinu, kvalitet, rok i cenu, i tu nema sentimenta. Malo gazdinstvo ne mora samo da postane izvoznik da bi imalo koristi od izvoza, ali mora da postoji pouzdan put od njive do kupca — kroz zajedničku ponudu, ugovor sa prerađivačem ili stabilan odnos sa izvoznikom. Taj put danas u Srbiji najčešće ne postoji ili je prekinut na najmanje tri mesta.

Problem nastaje kada proizvedemo više nego što domaće tržište može da primi, a strani kupac još nije obezbeđen. Cena tada pada upravo u trenutku kada bi proizvođač trebalo da ima razloga za nova ulaganja. Mali i srednji proizvođači se pri izlasku na strana tržišta suočavaju sa nizom prepreka — sami teško mogu da obezbede dovoljne količine i ujednačen kvalitet. Troškovi analiza, sertifikacije, sortiranja, skladištenja i transporta su za malo gazdinstvo veoma visoki u odnosu na količinu koju prodaje. A kada mora brzo da proda, a ima samo jednog ili dva kupca, pregovaračka pozicija je slaba. Proizvođač je tada u poziciji prosjaka, a ne partnera.

Udruživanje bez ugovora je parola

Posle više decenija rada na povezivanju proizvođača, Marković je kategoričan — ne veruje da je dovoljno samo reći „udružite se". Loša iskustva, nepoverenje i nedostatak dugoročne podrške ne mogu se poništiti jednim sastankom. Saradnja ima smisla kada su pravila jasna: ko šta isporučuje, kako se utvrđuju kvalitet i cena, i kada će roba biti plaćena. Trgovac ima svoju ulogu i preuzima određeni rizik, ali proizvođač ne može očekivati da će do njega stići deo bolje izvozne cene ako to nije ugovoreno. Poverenje se gradi ugovorom, a ne parolom.

Marković razume zašto se u takvoj situaciji traže carine ili ograničenja uvoza. Ipak, pre uvođenja takvih mera treba proceniti da li su moguće, ko od njih zaista dobija, ko snosi trošak i hoće li rešiti problem i posle jedne sezone. Ovo je direktna kritika kratkoročnog političkog reagovanja koje u srpskoj agrarnoj politici postaje standard — uvede se mera, smiri se baza, a strukturalni problem ostaje netaknut za sledeću sezonu.

Klimatske promene su posebna prepreka. Ako mraz uništi šljive u dvorištu, imaćete manje džema i rakije. Ali ako izvozni zasad izgubi rod, firma može ostati bez robe za ugovorene isporuke, a pojedini radnici bez posla. Marković je ovo video na projektu ITC-a — nastup na sajmu može da otvori vrata, ali izvoz ne može da se realizuje ako nema proizvoda. Zato bi, po njegovim rečima, trebalo manje govoriti o opštim procentima navodnjavanja, a više o tome gde se i kome konkretno isplaćuju navodnjavanje, protivgradne mreže i sistemi za zaštitu od mraza. Lično je posetio samo jedan zasad sa sistemom za zaštitu od mraza. To ne znači da drugih nema, ali pokazuje koliko je velika razlika između razgovora o zaštiti proizvodnje i ulaganja koja zaista štite rod.

Šta ovo znači za čoveka na terenu

Markovićeva analiza potvrđuje ono što svaki proizvođač koji je pokušao da proda višak van lokalnog otkupa već zna — sistem ne radi za njega. Srpska poljoprivreda je zaglavljena između dva ekstrema. S jedne strane, imamo proizvođače koji proizvode kvalitet koji svet prepoznaje i plaća dvadeset procenata više. S druge strane, imamo strukturu u kojoj taj isti proizvođač nema ni mehanizaciju, ni ugovor, ni informaciju o tome kome to plasira. Izvozna cifra raste, ali para na gazdinstvu ne pristiže.

Neizvesnost dodatno usporava ulaganja. Proizvođači sve teže pronalaze ekonomsku računicu, pa se mnogi okreću manje intenzivnim kulturama, poput žitarica, često više motivisani željom da očuvaju porodična imanja nego mogućnošću da od poljoprivrede pristojno žive. To je strategija preživljavanja, a ne razvoja. I dok se to dešava, javna politika nastavlja da meri uspeh hektarima pod subvencijama i tonama u izvozu, a ne strukturom lanca koji bi te tone pretvorio u dinare na računu proizvođača.

Dok god je srpski agrarni model „prvo proizvedemo, pa onda vidimo kome da prodamo", svaka priča o konkurentnosti ostaje priča o potencijalu, a ne o rezultatu. A potencijal bez institucionalnog okvira koji ga pretvara u ugovor, cenu i isporuku — jeste samo drugo ime za propuštenu priliku.


Izvor: Agro News, 20. novembar 2026.

💬 0 komentara