Kada priroda da više, a istovremeno uzme najvažnije — dobijete priču koju svaki proizvođač oraha u Srbiji prepoznaje bez objašnjenja. Gruzija ove godine očekuje između tri hiljade petsto i tri hiljade osamsto tona oraha, što je deset do petnaest odsto više nego 2025. Ali visoka vlažnost vazduha preti da deo tog roda nikad ne stigne do tržišne police u kategoriji koja donosi pravi novac.
Kako je Gruzija postala faktor na mapi oraha
Gruzija nije zemlja koja vam prva padne na pamet kada se pomenu orasi, ali u poslednjoj deceniji situacija se menja. Sektor je u prethodnih desetak godina značajno napredovao, a glavni pokretač rasta nije bila površina pod zasadima — već bolje znanje proizvođača i unapređenje kvaliteta samih plodova. To je tačno onaj model koji srpski proizvođači oraha pokušavaju da primene: manje hektara, više sorte, više nege, više mehanizacije.
Razlika je u tome što je Gruzija, kao izvozno orijentisana zemlja sa tradicijom voćarstva, brže prešla sa rasadničkog divljeg oraha na sorte visokog potencijala. Kod nas se još uvek mnogo drži staro seme, polusorte, hibridi nepoznatog porekla, i to je glavni razlog zašto srpski orah često ne dostiže cenu koju bi mogao. Konačni podaci o gruzijskoj proizvodnji očekuju se krajem novembra, a preliminarne procene govore o povećanju od oko tri stotine do tri stotine pedeset tona u odnosu na prethodnu godinu.
Brojke nisu spektakularne u globalnim razmerama. Ali za tržište koje se tek gradi, svaka tona više je korak ka prepoznavljivosti.
Vlaga kao nevidljivi protivnik
Problem ove godine nije količina — problem je vreme između berbe i skladištenja. Visoka vlažnost vazduha u Gruziji otežala je sve tri ključne faze: berbu, primarnu preradu i skladištenje. Deo oraha nije blagovremeno ubran, deo nije prošao primarnu obradu u roku koji garantuje očuvanje kvaliteta, i to se direktno reflektuje na tržišnu kategoriju.
Kvalitet plodova koji su predugo ostali u zasadima ili nisu pravovremeno procesirani pada, a sa njim pada i prodajna cena. Orasi najvišeg kvaliteta trenutno se u Gruziji prodaju po ceni od devet i po do dvanaest gruzijskih larija po kilogramu. Cena plodova niže klase zavisi od konkretnih karakteristika, ali razlika može biti drastična — dovoljno da pretvori dobru godinu u prosečnu.
Savremena oprema za berbu, brza primarna prerada i adekvatni uslovi skladištenja imaju sve veći značaj za razvoj sektora. — Leri Tabatadze, član upravnog odbora Udruženja proizvođača badema i oraha
Ovo je lekcija koja u srpskoj praksi stoji više nego jasno. Orasima ne treba mnogo vremena da od vrhunskog ploda postanu stočna hrana. Dovoljno je da ostanu nedovoljno osušeni, da se skladište u prostorijama bez ventilacije, da se ne sortiraju odmah nakon berbe. Svaki dan čekanja košta, i to ne u apstraktnim procentima, već u dinarima po kilogramu na otkupnoj rampi.
Domaće tržište apsorbuje skoro sve
Uprkos vremenskim problemima, potražnja za kvalitetnim gruzijskim orasima ostaje velika i na domaćem i na izvoznim tržištima. Ipak, između osamdeset i devedeset odsto ovogodišnjeg roda prodaće se unutar Gruzije, prvenstveno zbog izražene potražnje za očišćenim orasima. Taj podatak je zanimljiv jer pokazuje da domaće tržište može da bude jači magnet od izvoza kada je proizvod dovoljno kvalitetan.
U Srbiji je slika obrnuta — mi izvozimo sirov orah, najčešće neprerađen, a uvozimo očišćen i pakovan. Razlika u dodatnoj vrednosti ostaje negde drugde, kod onih koji imaju preradne kapacitete i brend. Gruzija polako ide ka tom modelu, iako još uvek najveći deo proizvodnje završi na domaćem tržištu u sirovom obliku. Proizvođači postepeno ulažu u mehanizaciju i opremu kako bi skratili vreme između berbe i skladištenja, jer upravo ti postupci u velikoj meri određuju kvalitet proizvoda koji stiže na tržište.
Mehanizacija kao granica između dobiti i gubitka
To je, u suštini, cela priča. Ne sorte, ne površine, ne subvencije — već vreme. Sorta može biti savršena, ali ako plod stoji nedelju dana na vlažnom vazduhu pre sušenja, dobijate prosečan orah po nižoj ceni. Mehanizacija nije luksuz, nije statusni simbol — ona je jedini način da se kvalitet koji je stablo proizvelo sačuva do trenutka prodaje.
U Srbiji to još uvek mnogi ne shvataju. Trese se orah štapom, kupi se sa zemlje, suši se na suncu ili u neprilagođenim prostorijama, i onda se čudi proizvođač zašto otkupljivač nudi tri stotine dinara umesto pet. Odgovor je u mehanizaciji i sušari — i to ne opciono, već kao uslov za ozbiljnu proizvodnju. Ko nema sušaru, nema ni posla sa orasima u kategoriji koja plaća račune.
Šta ovo znači za srpskog proizvođača
Gruzija i Srbija nisu direktni konkurenti na evropskom tržištu oraha, ali priča koja dolazi iz Kavkaza je univerzalna. Količina raste, kvalitet pada zbog vremenskih uslova, i jedino ko ulaže u preradu i skladištenje zadržava poziciju na tržištu. Srpski proizvođač koji gleda samo hektare i tone, a ne vidi sušaru, sortiranje i pakovanje — gleda u pogrešan kraj proizvodnog lanca.
Orah je posebno osetljiv usev. Za razliku od žita, gde možete kompenzovati lošu godinu većom površinom sledeće godine, orah traži strpljenje, znanje i infrastrukturu. Gruzija to uči na terenu, kroz vlažnu jesen koja im oduzima ono što im je vreme dalo. Mi učimo istu lekciju, samo kroz suše, mrazeve i nepouzdane otkupne cene.
Kada gruzijski proizvođač kaže da je mehanizacija ključ — to nije marketinški slogan, to je iskustvo plaćeno izgubljenim kvalitetom. I to je jedina poruka koju vredi zapamtiti iz ove vesti: rod koji ne stigne suv i sortiran u skladište, ne postoji kao tržišna vrednost. Postoji samo kao potencijal koji je voda odnela.
Izvor: Agro TV, 21. novembar 2026.
💬 0 comments