Baka je čuvala seme iz godine u godinu — mi smo prestali da pitamo zašto, i sad plaćamo cenu

Baka je čuvala seme iz godine u godinu — mi smo prestali da pitamo zašto, i sad plaćamo cenu

Negde između hibridnog kukuruza koji obećava petnaest tona po hektaru i subvencija koje se dele po površini a ne po pameti, Srbija je potiho izgubila nešto što se novcem ne može vratiti. Stare sorte voća, lokalne rase domaćih životinja, seme koje je preživljavalo suše i mrazeve pre nego što je neko izmislio navodn

Agro Urednik 6 min čitanja 29 pregleda

Negde između hibridnog kukuruza koji obećava petnaest tona po hektaru i subvencija koje se dele po površini a ne po pameti, Srbija je potiho izgubila nešto što se novcem ne može vratiti. Stare sorte voća, lokalne rase domaćih životinja, seme koje je preživljavalo suše i mrazeve pre nego što je neko izmislio navodnjavanje — sve to tone u zaborav dok jurimo za prinosima. Ali od dvadeset trećeg do dvadeset petog novembra, Udruženje „Mladi poljoprivrednici Srbije" radi nešto što retko ko radi u ovoj zemlji — okuplja ljude na Zoomu da pričaju o genetičkom nasleđu kao da je to resurs, a ne muzejski eksponat.

Tema koja više ne može da čeka

Pitanje genetičke raznovrsnosti u srpskoj poljoprivredi nije novo, ali jeste prećutano. Globalizacija proizvodnje je uradila ono što rade sve globalizacije — sravnula razlike. Danas na tržištu dominira svega nekoliko sorti svake kulture, dok su stotine lokalnih sorti, prilagođenih specifičnim mikroklimatima od Subotice do Vranja, jednostavno nestale sa mapa. Srbija tu nije žrtva — mi smo aktivni učesnik tog procesa, jer smo sami izabrali prinos nad identitetom.

Autohtone rase su možda najbolji primer. Mangulica, govedo buše, balkanski magarac, sjenički ovčar — to su nekada bile osnove seoske ekonomije, životinje koje su hranile porodice i plaćale poreze. Danas se broje na prste, preživljavaju uglavnom na farmama entuzijasta i u zatočeništvu zaštitnih centara. Obuka koju organizuje Udruženje „Mladi poljoprivrednici Srbije" dolazi u okviru projekta „EU Resurs centar za civilno društvo u Srbiji", što znači da je evropski novac prepoznao vrednost onoga što mi previđamo. I nema tu šta da se osporava — ako EU vidi smisao u očuvanju genetičke raznovrsnosti na Balkanu, to je jedan od retkih projekata gde se interesi poklapaju. Pitanje je samo koliko će ta znanja stići do čoveka koji stoji u štali.

Kako je zamišljena obuka i šta pokriva

Program je trodnevni, odvija se putem Zoom platforme, i to u popodnevnim satima — svakog dana od šesnaest do devetnaest i dvadeset časova. Taj raspored nije slučajan. Organizatori su očito razumeli da je teško zamisliti stočara koji u osam ujutru seda pred monitor dok mu krave čekaju mužu, ili voćara koji u podne klika po ekranu dok su kajsije zrele za berbu. Popodnevni termin je kompromis koji poštuje realnost gazdinstva.

Prijave su otvorene do dvadeset drugog novembra, dakle dan pre početka. Zainteresovani mogu da biraju između jedne od dve tematske celine ili kompletnog trodnevnog programa. Ta fleksibilnost je važna — neko hoće samo deo o bankama semena, neko samo autohtone rase, a neko želi sve. Sadržaj pokriva tri ključna segmenta: kako sačuvati stare sorte voća i povrća od zaborava, kako osnovati lokalnu banku semena i kako očuvati autohtone rase domaćih životinja.

Tri stuba genetičke baštine, i sva tri podjednako ugrožena. Stare sorte voća — one koje su naši dedovi gajili, koje su prilagođene lokalnom zemljištu, sušama, mrazevima — nestaju jer nema ekonomskog podsticaja za njihov uzgoj. Banka semena je koncept koji u Srbiji još uvek nije zaživeo onako kako jeste u nekim evropskim zemljama, gde lokalne zajednice same čuvaju i razmenjuju seme, nezavisno od komercijalnih semenarskih kuća. A autohtone rase — to je priča za sebe.

Između prestiža i egzistencije

Autohtone rase domaćih životinja u Srbiji imaju dvostruku vrednost koju malo ko ume da iskoristi. S jedne strane, to je genetički potencijal koji je evolucija i selekcija kroz vekove stvorila — životinje prilagođene našoj klimi, našoj ishrani, našim uslovima držanja. S druge strane, to je brend koji na tržištu može da donese premiju koju konvencionalna proizvodnja ne može. Mangulica je već dokazala da meso od nje može da se prodaje po cenama koje su višestruko veće od standardne svinjetine. Govedo buše, iako malog rasta i skromnog prinosa, ima priču koju kupci u urbanim sredinama sve više traže.

Ali tu je i problem koji se ne može zaobići. Očuvanje autohtonih rasa nije jeftino. To je poljoprivreda strpljenja, sa manje kilograma mesa, manje litara mleka, više vremena i više brige. Subvencije koje postoje su simbolične u poređenju sa onim što bi zaista bilo potrebno da se ove rase ne samo očuvaju u zoološkim vrtovima i na farmama entuzijasta, već da postanu deo ozbiljne, održive proizvodnje. Mladom poljoprivredniku koji razmišlja o ulasku u tu priču treba znanje, mreža kontakata i razumevanje kako se genetički resurs pretvara u ekonomski resurs. Bez toga, ostaje na nivou hobija.

Biodiverzitet nije nostalgija

Ima onih koji celu priču o starim sortama i autohtonim rasama vide kao romantičarski povratak u prošlost koji nema mesto u modernoj poljoprivredi. To je pogrešno čitanje situacije, i to opasno pogrešno. Biodiverzitet nije sentimentalnost — to je osiguranje. Svaki put kad neka komercijalna sorta podbaci zbog bolesti, klimatskih ekstrema ili promene uslova, upravo su stare sorte i lokalne rase rezervni sistem. One nose gene za otpornost koje su komercijalni hibridi izgubili na putu za maksimalnim prinosom. Kad taj rezervni sistem nestane, ostajemo goli pred prirodom.

Cilj obuke, kako se navodi, jeste unapređenje znanja o očuvanju poljoprivrednog genetičkog nasleđa, značaju biodiverziteta i mogućnostima za održivo korišćenje lokalnih genetičkih resursa. To zvuči kao birokratski jezik, ali u suštini opisuje jednu vrlo konkretnu stvar — kako da ono što imamo ne nestane, i kako da ono što sačuvamo postane alat za zaradu, a ne teret za državu. Ukoliko se obuka zadrži na teorijskom nivou, bez konkretnih koraka — gde nabaviti seme starih sorti, kako registrovati lokalnu banku semena, kako doći do subvencija za autohtone rase — ostaje pitanje koliko će stvarno promeniti na terenu.

Šta ovo znači za čoveka na njivi

Za poljoprivrednika koji već gaji neku od autohtonih rasa ili čuva stare sorte, ova obuka je prilika da sistematizuje znanje i poveže se sa ljudima koji rade istu stvar. Za onoga koji tek razmišlja o ulasku u tu priču, to je prilika da čuje i lepu i ružnu stranu — jer ružna strana postoji i treba je čuti pre ulaganja. Za sve ostale, to je podsetnik da poljoprivreda nije samo prinos po hektaru i otkupna cena, već i odgovornost prema onome što smo nasledili i onome što ostavljamo.

Trodnevni program na Zoomu neće sam po sebi sačuvati nijednu sortu ni rasu. Ali može da pokrene pitanja koja treba da se postavljaju — u zadrugama, u ministarstvima, u lokalnim samoupravama, za kafanskim stolovima gde se donose prave odluke. Prijave su otvorene do dvadeset drugog novembra. Ko ima vremena i volje, neka se prijavi. Ko nema — neka bar razmisli o tome zašto mu je baka čuvala seme iz godine u godinu, i šta smo izgubili kad smo prestali da pitamo zašto.


Izvor: AgroFin, 21. novembar 2026.

💬 0 komentara