Pakuje se jabuka za Rusiju dok se u hladnjačama širom Srbije čuva ono što niko nije hteo da kupi. Biljana Milovanović i Vlasta Boloban, direktorka zadruge, ne kriju da je računica postala kocka — prodaš po ceni koja jedva pokriva troškove ili plaćaš struju mesecima i nadaš se proleću. A proleće ne donosi nikakvu garanciju.
Tržište koje ne prima sav rod
Srpski jabučari znaju kako da proizvedu plod koji izgleda kao iz kataloga. Sorte, tehnologija zaštite, hladnjače — sve je na nivou najboljih evropskih proizvođača. Problem nastaje kad se jabuka mora prodati. Tu stručnost prestaje, a počinje pogađanje koje sve više liči na rulet.
Izvoz na rusko tržište nekada je odnosio znatne količine, ali sada, kako Biljana ocenjuje, ide slabo. Rusi traže ekstra klasu — plod na kome se ne sme videti ni tačkica. Domaći proizvođači mogu da ispoštuju taj zahtev, ali pitanje je da li im se isplati kad stigne ponuda koja jedva pokriva troškove. Domaće tržište, s druge strane, ne može da primi ni svu proizvodnju iz jednog kraja, a za svakog kupca se bori i sa uvoznom jabukom koja stiže u urednom pakovanju, sa deklaracijom i slikom.
Klasa koja nema gde da ide
Jabuka se sortira u klase, ali tržište ne bira po istom ključu. Ekstra klasa ima kupca — to je onaj savršeni plod koji ide za izvoz. Treća klasa može da ode u preradu, u sokove. Ali između te dve mogućnosti ostaje druga klasa — jabuka sa manjim oštećenjem ili plod nešto sitniji od traženog kalibra. I za nju nema mesta nigde.
Za drugu klasu mi nemamo kupca — Biljana Milovanović
To je jabuka koja nije dovoljno savršena za izvoz, a nije dovoljno oštećena da bi je prerađivači hteli. I onda stoji u hladnjači, troši struju i čeka — bez garancije da će je iko tražiti ni u martu, ni u aprilu, ni u maju.
Industrijska jabuka se, kako Biljana kaže, skuplja delom i da bi voćnjaci ostali čisti. Ove godine, po njenoj računici, cena koju dobijaju za nju donosi gubitak. A seća se i prethodnih godina kad deo roda nije stigao ni do prerađivača — proizvođači su jabuke istresali u polje. Plod gajen mesecima, prskan, negovan, ubiran — završava na zemlji. To nije biznis, to je preživljavanje.
Računica koja ne štima
Vlasta Boloban, direktorka zadruge, objašnjava kako funkcioniše naplata struje u hladnjači. Hladnjača koristi industrijsku struju, a račun se deli prema prostoru koji jabuka svakog proizvođača zauzima. Trošak iznosi 1,20 dinara po kilogramu mesečno, sa PDV-om.
Za šest meseci čuvanja — a to je realan period od berbe do prolećne prodaje — to iznosi 7,20 dinara po kilogramu samo za struju. Ne za pakovanje, ne za rad, ne za transport, ne za gajbe. Samo struja. I to je broj koji određuje svaku odluku proizvođača.
Ako jabuka druge klase na kraju ipak ode u preradu — jer kupca za nju nema — proizvođaču se više isplati da je proda ranije, dok mu bar neko sitno ostane u džepu, nego da mesecima plaća hlađenje i na kraju dobije cenu industrijske jabuke. Razlika između pametne i kockarske odluke svodi se na jednu varijablu: da li će se kupac pojaviti.
Ako odbijemo, opet smo osuđeni na tu skupu struju, na to održavanje i ne znamo šta će u martu ili aprilu da nas dočeka — Biljana Milovanović
U zadruzi već oko godinu dana razmatraju ugradnju solarnih panela i trenutno prikupljaju ponude. Vlasta kaže da bi to zahtevalo veliko ulaganje. Drugim rečima, rešenje postoji na papiru, ali ne i u budžetu. A vreme ne čeka — svaki mesec u hladnjači je novih 1,20 dinara po kilogramu koji se oduzima od već tanke marže.
Četiri jabuke u kutiji protiv gajbe
Biljana primećuje da se jabuka slabije kupuje već oko pet godina. Deo problema vidi u načinu na koji je ponuđena. Uvozna jabuka stiže u pakovanju od četiri ujednačena ploda, sa deklaracijom i slikom. Kupcu kome su četiri jabuke dovoljne — takvo pakovanje je privlačno i kad košta više. Domaći proizvođač, pak, već ima trošak gajbi i prevoza. Kad ga odbiju od ponuđene cene, ostane mu malo zarade. A pakovanje u manje posude donelo bi još jedan izdatak.
Ali nema tržišta da se proda sad — Biljana Milovanović
Evo suštine. Nije da proizvođač ne zna šta bi trebalo da radi — zna. Nema kome da proda. I nema kad da čeka, jer čekanje košta. A košta više nego što donosi.
Biljana kaže da se već desetak godina iz jedne sezone u drugu prenosi tek toliko da se može ponovo uložiti i da voćnjak ne trpi. Nije to profit koji gradi biznis, to je održavanje na životu. Nada se da će do sledeće sezone neko naći način da se smanji račun za struju, ili da proizvođači dobiju pomoć da ga podnesu.
Šta ovo znači za srpsko voćarstvo
Priča koju pričaju Biljana i Vlasta nije priča jedne zadruge. To je priča srpskog jabučarstva u minijaturi. Proizvodnja je na evropskom nivou — sorte, tehnologija, zaštita, hladnjače. Ali sve što se dešava posle berbe pokazuje da je proizvodnja najlakši deo lanca. Tržište, pakovanje, brendiranje, izvoz — tu sustajemo.
Industrijska struja po 1,20 dinara po kilogramu mesečno je broj koji bi trebalo da bude na stolu svakog ministra poljoprivrede. Ne zato što je država dužna da subvencionira struju za hladnjače, nego zato što taj broj direktno određuje da li će proizvođač prodati jabuku ili je baciti. A jabuka bačena u polju nije gubitak jednog čoveka — to je gubitak celog sistema koji nije uspeo da poveže proizvodnju sa tržištem.
Solarni paneli na hladnjačama su ideja koja u Srbiji vapi za sistemskim pristupom, a ne individualnim pokušajima. Zadruga iz ovog teksta prikuplja ponude već godinu dana. Koliko još zadruga i pojedinaca razmišlja isto, a nema ni odakle da počne? Energija je ključni trošak u skladištenju, i dok god rešenje zavisi od pojedinca koji mora da prođe kroz lavirint dozvola i ulaganja, jabuka će stajati u hladnjači i jesti svoju cenu.
Uvozna jabuka u kutiji od četiri ploda sa slikom i deklaracijom nije tu zato što je bolja. Tu je zato što je neko seo, razmislio kako da je proda i uradio to. Domaći proizvođač nema taj luksuz — on ima gajbe, trošak prevoza i cenu koja mu se nameće. Dok se taj odnos ne promeni, desetogodišnji ciklus prenošenja sezone u sezonu će se nastaviti. A jabuka će, neka od nje, i dalje završavati u polju.
Izvor: Agromedia, 21. novembar 2026.
💬 0 comments