Imate li nekoga u porodici koji pamti cenu hleba iz prošlog meseca? Naravno da imate — svi mi pamtimo. Zato je vest da crnogorski pekari zasad ne podižu cene zvučala kao olakšanje, ali samo onima koji ne čitaju između redova. Hasan Ramović iz Udruženja pekara, gostujući na televiziji Vijesti, nije rekao da hleb neće poskupeti. Rekao je da zasad neće. I to je razlika koja u agrarnom lancu znači sve.
Zašto crnogorski hleb zanima srpskog proizvođača
Crna Gora nije veliko tržište, ali jeste karika u regionalnom lancu koji ne pita za carinske linije. Brašno, pšenica i pekarski proizvodi kreću se, prate i upoređuju širom Balkana. Kad pekar u Podgorici najavi korekciju cena, to odjekuje u Novom Sadu, Subotici i Kraljevu — jer su inputi isti, pritisak na marže sličan, a potrošačeva osetljivost identična. Hleb je politički najeksplozivniji proizvod na Balkanu, i to svako ko se bavi poljoprivredom zna pre nego što nauči da čita otkupne liste.
Crna Gora uvozi znatan deo brašna, što znači da su njihove cene hleba direktno vezane za ono što se dešava na srpskom i regionalnom tržištu žitarica. Kad srpski proizvođač pšenice dobija manje nego što je očekivao, a crnogorski pekar plaća brašno koje je u međuvremenu poskupelo na berzama — neko u tom lancu mora da proguta razliku. I taj neko je obično onaj ko nema lobista u parlamentu.
Šta tačno stoji iza najave
Ramović je bio oprezan. Nije želeo da kaže koliko bi eventualno poskupljenje iznosilo, objašnjavajući da će konkretnije brojeve biti moguće izreći tek nakon završetka kalkulacija. To je iskren odgovor čoveka koji zna da svaka cifra izgovorena na televiziji postaje dogovorena cena pre nego što je kalkulacija uopšte završena. Povećanje, ako ga bude, ne očekuje se pre petnaestog decembra, a moguće je da potrošači u Crnoj Gori dočekaju i Novu godinu sa starim cenama.
Najveći izazov, prema rečima Ramovića, predstavlja najavljeni takozvani Evro model — okvir za povećanje zarada zaposlenih u skladu sa evropskim standardima. Plate već sada čine oko trideset odsto ukupnih troškova proizvodnje hleba. Ako se taj procenat poveća, a brašno i energije ne pojeftine, matematika je nemilosrdna — ili ide na cenu ili na maržu. Trećeg izlaza nema, koliko god ministarstvo htelo da ga izmisli.
Peciva i burek su, međutim, druga priča. Zbog velike konkurencije na crnogorskom tržištu, Ramović ne očekuje značajnije povećanje cena u toj kategoriji. Ko god pokuša da podigne cenu bureka, izgubiće kupca koji će preći kod komšije koja drži cenu. Tržište peciva je brutalno konkurentno, i to je jedina stvar koja cene drži na mestu — ne državna regulacija, ne dobra volja, nego strah od gubitka kupca.
Ogledalo regiona: ko plaća kalkulaciju
Za srpskog poljoprivrednika ova vest izgleda kao daleka priča o nečijem hlebu. Ali u suštini je ogledalo onoga što se dešava u celom lancu proizvodnje hrane u regionu. Pekar u Crnoj Gori i proizvođač pšenice u Vojvodini sede na istom lancu — samo na suprotnim stranama. Troškovi rada rastu svuda, i to je činjenica koja se ne može zaobići nikakvim subvencijama ni administrativnim merama.
U Srbiji je pitanje cena hleba već decenijama političko pitanje, ne tržišno. Vlada interveniše, ministarstvo objavljuje cene, pekari protestuju, proizvođači pšenice ćute i prodaju po onoj ceni koju nađu. Crna Gora sada prolazi kroz isti proces — pokušaj da se tržišna logika uskladi sa političkom osetljivošću proizvoda koji svako jede svaki dan.
Ključni podatak ovde nije toliko u tome da li će hleb u Crnoj Gori poskupeti petnaestog decembra ili petnaestog januara. Ključni podatak je da troškovi rada u pekarskoj industriji dostižu trideset odsto ukupnih troškova proizvodnje, i da taj procenat raste. Isti trend je prisutan u Srbiji, gde minimalna plata raste, gde doprinosi rastu, gde energija nije jeftina, i gde pekar na kraju mora da bira između smanjenja kvaliteta, smanjenja težine hleba ili podizanja cene. Država u Srbiji već godinama drži cenu hleba tipa 500 pod nadzorom, što znači da pekari kompenzuju kroz druge proizvode — peciva, kiflice, bureke — gde je cena slobodnija.
Evro model koji Ramović pominje kao glavni izazov nije crnogorski izum. To je regionalni pritisak ka usklađivanju zarada sa evropskim nivoom, i stići će u Srbiju na isti način na koji je stigao u Podgoricu. Pitanje nije da li, nego kad.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Ovo što se dešava u Crnoj Gori je školski primer kako funkcioniše lanac proizvodnje hrane na Balkanu. Proizvođač pšenice dobija cenu koju odredi berza i otkupljivač. Mlinar dobija cenu brašna koju odredi tržište i konkurencija. Pekar dobija cenu hleba koju odredi država i politika. I na kraju tog lanca, potrošač plaća račun — ili ne plaća, ako mu plata ne prati cenu.
Ramovićev oprez u davanju konkretne cifre poskupljenja je razumljiv. Svaka brojka izgovorena pred mikrofonom postaje oružje u rukima onih koji žele da optuže pekare za gramzivost, ili u rukama onih koji žele da dokažu da je država kriva. Zato se čeka analiza, zato se čeka decembar, zato se čeka Nova godina — jer svaka objava cene u predprazničnom periodu nosi političku težinu koja nema veze sa brašnom ni sa kvascem.
Za srpskog proizvođača pšenice ova priča je podsetnik na jednu neugodnu istinu. Dok se pekar u Crnoj Gori bori sa trideset odsto troškova zarada, proizvođač pšenice u Srbiji bori se sa inputima koji su mu veći nego ikad — đubrivo, gorivo, sredstva za zaštitu bilja — dok mu otkupna cena ne prati taj rast u istoj meri. Lanac je naporan za sve, ali najnepovoljniji je na samom početku. Na njivi.
Crnogorski pekari čekaju decembar da vide gde ih kalkulacija vodi, a srpski proizvođači pšenice već znaju gde ih je dovela. Razlika je u tome što pekar ima publiku koja ga sluša na televiziji, a proizvođač ima njivu koja ne pita za cenu, samo za kišu. I dok region čeka da vidi da li će hleb poskupeti pre ili posle Nove godine, pravo pitanje ostaje isto ko i uvek — ko u ovom lancu nosi najveći teret, i zašto to uvek bude onaj koji je najdalji od kamere.
Izvor: Agro TV, 21. novembar 2026.
💬 0 komentara