Stočari traže Upravu za stočarstvo, a svi traže zakon koji će ih štititi od smene ministara

Stočari traže Upravu za stočarstvo, a svi traže zakon koji će ih štititi od smene ministara

Dok se u Beogradu sastavlja nova Vlada, poljoprivrednici širom Srbije gledaju u istu stvar — prazan džep i nepoverenje u institucije. Poslednje dve godine donele su im sušu koja je spržila useve, otkupne cene koje nisu pokrivale ni troškove proizvodnje i podsticaje koji su stizali sa zakašnjenjem ili nikako.

Agro Urednik 5 min read 9 views

Dok se u Beogradu sastavlja nova Vlada, poljoprivrednici širom Srbije gledaju u istu stvar — prazan džep i nepoverenje u institucije. Poslednje dve godine donele su im sušu koja je spržila useve, otkupne cene koje nisu pokrivale ni troškove proizvodnje i podsticaje koji su stizali sa zakašnjenjem ili nikako. Sad ne traže obećanja. Traže sistem koji radi nezavisno od toga ko sedi u ministarskoj fotelji.

Zašto je ovaj trenutak drugačiji

Smena ministara poljoprivrede u Srbiji postala je politička tradicija. U poslednjih deset godina kroz to ministarstvo prošlo je više ljudi nego što jedan stočar ima grla u stadu. Svaki je nosio svoju viziju, svoje savetnike i svoj pristup subvencijama. Proizvođač koji planira proizvodnju na pet godina ne može da radi sa ministrom koji se menja na dve.

Upravo zato Udruženje „Agroprofit“ sada traži nešto suštinski drugačije — zakonsko definisanje rada ministarstva, koje bi ga učinilo otpornim na političke rotacije. Ovo nije još jedan apel iz kafane. To je konkretan predlog iz udruženja koje okuplja proizvođače i koje je već dalo konkretne predloge institucionalnih reformi. Njihova poruka je jasna: sistem mora da radi po zakonu, a ne po nahođenju aktuelnog ministra.

Šta tačno traže stočari

Prvi i najvažniji predlog jeste formiranje Uprave za stočarstvo kao posebne organizacione jedinice unutar ministarstva. Čedomir Keco iz Udruženja „Agroprofit", u izjavi za RTS, objasnio je šta bi ta uprava radila i zašto je njen postanak ključan za preživljavanje stočarstva kao grane.

„Ova nova uprava trebalo bi sistematski da prati stanje u stočarstvu, unapređuje odgajivačko-selekcijski rad, obezbedi pouzdane proizvodne i tržišne evidencije i predlaže mere za stabilizaciju i razvoj stočarstva. Posebno je važno da odluke o uvozu budu zasnovane na realnim potrebama domaćeg tržišta, uz primenu zakonom dozvoljenih mera zaštite domaće proizvodnje" — Čedomir Keco, Udruženje „Agroprofit“

Hajde da ovo prevedemo na jezik terena. Stočarstvo u Srbiji godinama funkcioniše bez pouzdane evidencije o tome koliko grla imamo, koliko proizvodimo i koliko nam treba uvoza. Uvoz mesa i mleka se odobrava na način koji proizvođačima izgleda kao da neko donosi odluke zaobilazeći njihovu proizvodnju. Keco kaže da odluke o uvozu moraju biti zasnovane na realnim potrebama domaćeg tržišta, a ne na procenama birokrata koji možda nikad nisu videli kravu uživo.

Uprava za stočarstvo bi, prema ovom predlogu, imala tri osnovne funkcije: praćenje stanja, unapređenje selekcijskog rada i predlaganje mera. To znači da bi neko konačno sistematski pratio šta se dešava sa govedarstvom, svinjarstvom, ovčarstvom i živinarstvom — ne kroz povremene ankete i procene, već kroz kontinuirani nadzor i pouzdane podatke. Danas nemamo ni toliko. Imamo nagađanja obučena u statistiku.

Razmislite o tome na sledeći način. Ministar donosi odluku o uvozu svinjskog mesa na osnovu papira koji mu neko stavi na sto. Taj neko se poziva na procene. Procene se baziraju na anketama. Ankete se rade na uzorcima koji su često nepouzdani. I tako se na kraju dešava da uvoz udari po ceni domaćeg proizvođača koji meso ne može da proda ni po ceni koja mu pokriva troškove stočne hrane. Uprava za stočarstvo bi presekla taj lanac nagađanja i donela odluku na osnovu stvarnih brojeva.

Savetodavna služba pod istim krovom

Drugi predlog koji Agroprofit ističe jeste uspostavljanje Uprave za rad savetodavnih poljoprivrednih i prognozno-izveštajnih službi. Ovo je možda manje uočljiv predlog, ali je jednako važan. Savetodavna služba u Srbiji postoji, ali radi u uslovima koji variraju od opštine do opštine. Negde je odlična, negde postoji samo na papiru.

Keco objašnjava da ove službe imaju obavezu da pružaju stručnu i administrativnu pomoć gazdinstvima, da postavljaju ogledne parcele za biljnu i stočarsku proizvodnju i da ministarstvo informišu o stanju useva, voćnjaka i kretanju stočarske proizvodnje. Takođe naglašava da službe međusobno sarađuju u razmeni stručnjaka za nove tehnologije i mehanizaciju, te da uprava odobrava postavljanje ogleda uz saradnju sa Upravom za bilje.

Ovo je važno iz jednog jednostavnog razloga — savetodavna služba je oči i uši ministarstva na terenu. Ako ona ne radi kako treba, ministarstvo donosi odluke naslepe. Ako radi kako treba, proizvođač ima nekoga ko mu kaže koju sortu da poseje i kakav režim ishrane da primeni. Predlog da se savetodavna služba stavi pod upravu koja bi je koordinirala i nadzirala jeste pokušaj da se ta grana izvuče iz lokalnog haosa i stavi u sistem.

Šta ovo znači za proizvođača

Kada čitate ove predloge, lako je pomisliti da je reč o još jednoj birokratskoj konstrukciji — još uprava, još koordinacije, još papira. Ali pogledajte šta se dešavalo bez tih uprava. Stočarstvo je godinama na udaru uvoza koji se ne kontroliše na osnovu realnih podataka o domaćoj proizvodnji. Savetodavna služba radi nekako, ali bez centralne koordinacije. Ministarstvo menja mere podsticaja skoro svake godine, zavisno od toga ko je ministar i šta mu nesposobni savetnici savetuju.

Predlog Agroprofita suštinski kaže: ne tražimo obećanja, tražimo institucije. Uprava za stočarstvo koja bi sistematski pratila stanje i predlagala mere nije garancija da će stočarstvo procvetati, ali je garancija da odluke neće donositi nagađanjem. Uprava za savetodavnu službu nije garancija da će svaki savetodavac biti stručan, ali je garancija da će postojati standard po kojem se njegov rad meri.

Ono što je u ovom predlogu najvažnije jeste zahtev da rad ministarstva bude definisan zakonom. Danas ministar poljoprivrede može preko noći da promeni pravilnik o subvencijama, da uvede novu meru ili ukine staru, i proizvođač to sazna iz novina. Ako bi rad ministarstva bio zakonski definisan, promene bi morale da prođu kroz skupštinsku proceduru — što je sporije, ali daleko predvidivije. Proizvođač bi znao na čemu je.

Klimatske promene, smanjeni prinosi i niske otkupne cene neće nestati ni sa kakvom upravom. Ali institucionalni okvir koji je otporan na političke smene može da napravi razliku između poljoprivrede koja preživljava slučajno i poljoprivrede koja se razvija planski. Poljoprivrednici ne traže od nove Vlade da reši sve probleme preko noći — traže da napravi sistem koji će raditi i kada se ministar promeni. Ako to ne dobiju, biće im svejedno ko sledeći sedi u toj fotelji, jer fotelja ne proizvodi hranu.


Izvor: AgroFin, 22. novembar 2026.

💬 0 comments