Kada su susedne njive polegle pod težinom sopstvenog roda, Milan Janićijević je samo gledao svoju pšenicu kako stoji uspravno i pitao se zašto svi ne rade isto. Njegova parcela kod Jovca, posejana tek u decembru, bez grama predsetvenog đubriva, dala je oko sedam tona po hektaru — treću godinu zaredom. A odgovor leži u nečemu što mnogi još uvek smatraju eksperimentom, a Milan već zove rutinom.
Zašto kasna setva nije morala da bude katastrofa
Priča o Milanu iz Jovca nije priča o jednom rataru koji je pogodio vremensku prognozu ili imao sreće sa sortom. Ovo je priča o čoveku koji je sistematski, tri godine unazad, napuštao konvencionalni recept i merio rezultate. I rezultati su, kako sam kaže, stabilni.
Prošle jeseni, uslovi nisu dozvolili uobičajeni rok setve. Pšenica je u zemlju otišla tek u decembru, što bi po starom kalendaru već bilo kocka sa sudbinom. Umesto da paniči i baci veće količine mineralnog đubriva da "nadoknadi" izgubljeno vreme, Milan je uradio suprotno. Nije primenio predsetveno đubrivo uopšte. Tehnologiju je zasnovao isključivo na folijarnim tretmanima Biofor preparatima, a od mineralnog đubriva dodao je samo AN đubrivo u količini od oko kilogram i po po aru — što je, na hektar prevedeno, oko sto pedeset kilograma. Za one koji prate intenzivnu proizvodnju, ovo zvuči skoro škrtički. Ali Milanu je to bila svesna odluka, ne prinuda.
Nisam želeo da guram azot da bih nadoknadio kasnu setvu. Znao sam da ću time samo napraviti problem sa poleganjem. Radije sam se oslonio na Biofor i pustio biljku da radi svoj posao. — Milan Janićijević, poljoprivrednik iz Jovca
Dva prskanja koja menjaju sve
Na parceli su obavljena tačno dva folijarna tretmana tokom vegetacije. Prvi je bio krajem februara, odnosno početkom marta, kada je Biofor Active primenjen zajedno sa herbicidnim tretmanom. Drugi je uslijedio u okviru drugog prskanja, ovog puta sa Nitrogeniusom u kombinaciji sa fungicidom. Jednostavno, precizno i bez suvišnog trošenja.
Ono što je ključno jeste da Milan nije dodavao nikakve dodatne prihrane između tih dva tretmana. Nema kaskadnog prskanja po osećaju, nema "još malo da bacim za svaki slučaj". Ovo je tehnologija koja traži disciplinu, a ne rasipnost.
A rezultat? Sedam tona po hektaru, treću godinu zaredom, sa znatno manjim ulaganjem u mineralna đubriva nego što je bio slučaj pre prelaska na Biofor sistem.
Susedi polegli, Milan stoji
Na slici koju Milan opisuje ima nečega gotovo simboličnog. Njegova njiva uspravna, susedne polegle. I dok bi neko pomislio da je razlika u sorti ili obrt, Milan je jasan — veruje da je problem u prekomernom azotu koji su drugi gurali kroz usev. Intenzivna ishrana azotnim đubrivima stvara sočniju, višu biljku sa tanjom stabljikom, koja pod težinom klasa i prvim jačim vetrom ili kišom pada kao domino. Milanova pšenica, hranjena umereno i folijarno, izrasla je kompaktnija, čvršća, otpornija.
Gledam susede kako polegnu, a ja stojim. Nije sreća, to je izbor. Manje azota, više pažnje na to kako biljka zaista jede. — Milan Janićijević, poljoprivrednik iz Jovca
Ovo nije sitnica. Polegnuta pšenica ne znači samo manji prinos — znači otežanu žetvu, veće troškove combine, nekada i degradaciju kvaliteta zrna. Razlika između uspravne i polegle njive može da iznosi hiljade dinara po hektaru, a na stotinu hektara — to je već ozbiljan novac.
BioPlug: Ono što radiš posle žetve važnije od onoga što radiš pre setve
Dok većina proizvođača razmišlja o usevu isključivo od setve do žetve, Milan je proširio taj okvir. Njegova najvažnija mera dešava se nakon što kombajn prođe.
Nakon skidanja pšenice, žetveni ostaci se ne ostavljaju da trule po površini niti se pale. Milan sačeka da nikne korov — i to je ključan trenutak. Zajedno sa totalnim herbicidom, primenjuje BioPlug na žetvene ostatke. Onda čeka oko mesec dana i zaorava. Rezultat je zemljište koje je, po njegovim rečima, rastresitije, lakše za obradu i bogatije organskom materijom.
Ovaj pristup ima dubok smisao. Žetveni ostaci su ogromna količina organske materije koja se u konvencionalnom sistemu najčešće tretira kao otpad — pali se, zaorava sirovo, ili se jednostavno ignorira. Tretirani BioPlugom, oni postaju sirovina za stvaranje humusa. A humus je, kako svaki ozbiljan agronom zna, osnov plodnosti.
BioPlug nije trošak. To je ulaganje u zemljište. Ja ne mislim samo na ovu žetvu, mislim na one koje dolaze. — Milan Janićijević, poljoprivrednik iz Jovca
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Ovo što Milan radi u Jovcu nije izolovana priča, ali jeste još uvek manjinski pristup. Srpska poljoprivreda decenijama funkcioniše na paradigmi "više đubriva — više roda", a rezultat je zemljište koje gubi organsku materiju brže nego što je može obnoviti. Stajnjaka je sve manje jer je stoke sve manje, a mineralna đubriva ne vraćaju humus — samo hrane biljku za tu jednu sezonu.
Milan to vidi jasno. Zato BioPlug koristi i u kukuruzu, i u paprici, i u krompiru — ne samo u pšenici. Njegov cilj nije maksimalan prinos u jednoj godini, nego održiv prinos kroz deceniju. I to je fundamentalna razlika u načinu razmišljanja.
Razmislite o ovome: sedam tona po hektaru, sa oko sto pedeset kilograma AN đubriva i dva folijarna tretmana, u decembarskoj setvi. Koliko proizvođača u Srbiji sa istim rezultatom troši dvostruko ili trostruko više minerala? I šta se dešava sa njihovim zemljištem za deset godina? Milan već zna odgovor — zato menja praksu danas, ne sutra.
Za koga se ovo radi
Milan na kraju priče pominje sinove. Kaže da želi da im ostavi zemljište koje je plodno i zdravo, ako odluče da nastave. I tu se prestaje priča o tehnologiji, a počinje priča o smislu.
Zemlja nije mašina koju menjamo svakih deset godina. Ono što danas zaoravamo — ili ne zaoravamo — odrediće da li će naša deca uopšte imati šta da poseju. Milan iz Jovca to razume bolje nego mnoge stručnjake koji pišu strategije. On ne čuva zemlju zato što je ekolog. Čuva je zato što je gazda.
Izvor: Agromedia, 11. jul 2026.
💬 0 comments