Dok je prošle godine suša brisala zasade i ostavljala proizvođače sa praznim džepovima, ove sezone borovnica je vratila dug. Rod je bio i do sedamdeset procenata bolji, a cene na malo su dostizale osamsto, pa i hiljadu dinara po kilogramu. Ali u poslednjim danima berbe, na nekim tezgama u Beogradu plod se nudio za trista, trista pedeset dinara — što je pad koji je mnoge naterao da se zapitaju da li je tržište već popunjeno.
Od suše do obilja: šta se promenilo za godinu dana
Srbija je u desetak godina od kulture koju su gajili retki entuzijasti napravila evropsku silu u proizvodnji borovnice. Prema popisu poljoprivrede iz 2023. godine, površine pod ovim voćem popele su se sa svega dvesta pedeset hektara 2012. godine na impresivnih osam hiljada trista osamnaest hektara. Srbija danas stoji na četvrtom mestu u Evropi, iza Poljske, Španije i Nemačke, a godišnji izvoz kreće se oko trideset miliona evra.
Prošla sezona je, međutim, bila katastrofalna. Suša je uništila rod, proizvođači su trpeli gubitke, a mnogi su se pitali da li je ulaganje u borovnicu uopšte isplativo. Ova godina je vratila veru — ali je istovremeno otvorila i nova pitanja o odnosu između proizvođača i otkupljivača, o cenovnoj pravdi i o tome kome zapravo pripada višak vrednosti u lancu.
Brojevi koji pričaju dve različite priče
Ivan Mitrović iz okoline Bajine Bašte porodično gaji borovnicu već desetak godina. Njegovi prinosi ove sezone bili su između šezdeset i sedamdeset procenata bolji nego pre godinu dana, i on je sa rezultatima zadovoljan. Ali kad je reč o otkupnim cenama, ton se menja.
„Otkupna cena kod hladnjačara kretala se između dvesta i dvesta pedeset dinara, što je veoma niska cena. Mi imamo naše stalne kupce i postižemo cene između šesto i osamsto dinara bez problema i ove godine." — Ivan Mitrović, proizvođač borovnice iz okoline Bajine Bašte
Dakle, dok hladnjačari plaćaju dvesta do dvesta pedeset dinara, na pijacama i u direktnoj prodaji kilogram ide za šesto do osamsto, a na Veletržnici Beograd čak i do hiljadu dinara. Razlika je drastična. Proizvođač koji ima sopstveni pristup kupcu ostvaruje tri do četiri puta veću zaradu od onoga koji plod predaje otkupljivaču.
Mitrović je iznenađen niskim cenama od trista do trista pedeset dinara koje su se pojedinačno pojavile na beogradskim pijacama krajem sezone. Njegova ocena je da ne može biti reč o zasićenju tržišta, jer on u svom kraju bez problema prodaje stalnim kupcima po znatno višim cenama.
Zašto su neki odustali od malina
Porodica Mitrović se do prošle godine bavila i malinama, ali su tu kulturu napustili. Malina je, kako kaže, izuzetno zahtevna — puno nege, puno radne snage, puno rizika. Borovnica je, u poređenju s njom, zahvalnija. Manje prskanja, manje ručnog rada, a biljka može da rađa tri decenije.
Zaštita od bolesti obavlja se samo u ranoj fazi, pre cvetanja. Kasnije biljka uglavnom brine o sebi, uz pomoć sistema za navodnjavanje i protivgradnih mreža. To je deo privlačnosti koja je i dovela do eksplozije površina — ali ulazna barijera je visoka.
Za jedan hektar borovnice potrebno je uložiti između dvadeset hiljada i sto hiljada evra. Sama sadnja, okopavanje i iskopavanje bunara košta oko dvadeset hiljada. Navodnjavanje, akumulacija, priprema zemljišta, protivgradna mreža i ostala oprema dodaju još toliko, ako ne i više. Ovo nije kultura za one sa tankim džepom.
Kina kao El Dorado — ali sa zlatnom klopkom
Srbija je potpisala sporazum sa Kinom koji omogućava carinski besplatan izvoz borovnice na jedno od najvećih tržišta na svetu. Na papiru, to bi trebalo da znači veće cene i veću zaradu za domaće proizvođače. U praksi, problem je logistika.
„Borovnica se transportuje u svežem stanju i ne može dugo da stoji u hladnjači. Do Kine ne može da se prenosi brodom — a avionski transport jede svaku marginu."
Trenutno najveća tržišta za srpsku borovnicu su Francuska, Španija, Nemačka, Engleska, Rusija i Japan. Kina je logičan sledeći korak, ali dok se ne reši pitanje transporta, ostaje više potencijal nego realnost. I to je važno razumeti: trideset miliona evra izvoza je ozbiljna brojka, ali rast u budućnosti zavisi od infrastrukture, ne od tržišne potražnje.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Razlika između dvesta dinara koju nudi hladnjačar i osamsto koje postiže proizvođač sa sopstvenim kupcima nije samo brojka — to je razlika između zarade i preživljavanja. Otkupljivači godinama koriste poziciju: proizvođač mora da proda brzo, jer borovnica ne čeka, a hladnjačar to zna. Ko nema sopstvenu mrežu kupaca, taj je prepušten milosti ili nemilosti otkupne cene.
Oktaploženje površina sa dvesta pedeset na preko osam hiljada hektara za jednu deceniju pokazuje da je srpski poljoprivrednik prepoznao priliku. Ali eksplozivni rast površina bez istovremenog razvoja prateće infrastrukture — hladnjača, logistike, pristupa tržištima — stvara sistem u kojem proizvođač snosi sav rizik proizvodnje, a najveći deo vrednosti zadržavaju posrednici. To je priča koju smo već čuli kod maline, kupine, a sada se ponavlja kod borovnice.
Najpoznatije plantaže nalaze se u okolini Lajkovca, u celoj Šumadiji, kod Zlatibora — na tresetnom zemljištu u podnožju brda, na nadmorskim visinama od sto dvadeset do sedamsto šezdeset metara. To su tereni gde je klima idealna, ali gde je i svako vremensko iznenađenje udarac na džep. Prošlogodišnja suša je to dokazala.
Sejoov stav
Trista dinara za kilogram borovnice na beogradskoj pijaci krajem sezone nije znak da je tržište zasićeno — to je znak da je sezona gotova i da onaj ko nije prodao na vreme sada prodaje pod pritiskom. Pravo pitanje nije da li imamo previše borovnice, nego da li imamo previše proizvođača koji zavise isključivo od otkupljivača koji im daju dvesta dinara za ono što na pijaci vredi osamsto. Dok god se ne zatvori ta rupe u lancu, svaki novi hektar zasada je jedna kocka više — a kućica uvek pobeđuje.
Izvor: Biznis.rs, 11. jul 2026.
💬 0 comments