Zamislite voćnjak u punom cvatu, savršeno negovan, sa svim agrotehničkim merama koje su pošto-poto obavljene na vreme — a plodova nema. Razlog nije bolest, nije štetočina, nije nedostatak đubriva. Razlog je što pčele nisu oprašile cvetove jer su bile previše zauzete pokušajima da ne uginu od vrućine. Ovo nije hipotetički scenario — to je realnost koja se već dešava u voćnjacima, usevima i pčelinjacima širom sveta, a nauka konačno počinje da kaže naglasom šta pčelari odavno znaju.
Šta se dešava sa pčelama dok se mi bavimo sušom
Klimatske promene poslednjih godina sve agresivnije udaraju po poljoprivredi, a mi u Srbiji smo navikli da pričamo o suši, o gradu, o visokim temperaturama koje prže useve. To je legitimno — ti problemi su realni i nanose milionske štete. Ali u toj priči gotovo da se zaboravlja jedan od najosetljivijih karika u lancu poljoprivredne proizvodnje: pčele i drugi oprašivači.
Naučna istraživanja objavljena tokom 2024. i 2025. godine potvrđuju ono što pčelari na terenu osećaju na sopstvenoj koži — pčele su izložene sve većem toplotnom stresu, a posledice su smanjena aktivnost, veća potrošnja energije, poremećaji u razvoju legla i slabija efikasnost oprašivanja. Ovo nije marginlni problem. Ovo je udar u samu osnovu onoga što nazivamo poljoprivredom.
Košnica kao organizam pod opsadom
Pčelinje društvo funkcioniše kao jedinstveni organizam, i kao svaki organizam ima svoje granice. Da bi se leglo pravilno razvijalo, temperatura u centralnom delu košnice mora da se održava na približno trideset četiri do trideset pet stepeni Celzijusa. Kada spoljne temperature rastu, pčele aktiviraju složene mehanizme hlađenja — radilice intenzivno mašu krilima stvarajući ventilaciju, donose vodu i koriste isparavanje kako bi rashladile unutrašnjost košnice.
Problem nastaje kada se toplotni talas produži, a temperature pređu trideset osam ili četrdeset stepeni. Ti mehanizmi tada postaju nedovoljni. Umesto da sakupljaju nektar i polen, veliki broj pčela angažovan je isključivo na rashlađivanju košnice, što direktno smanjuje produktivnost čitavog društva.
Kada pčele moraju da se bave preživljavanjem umesto sakupljanjem hrane, celo društvo ulazi u spiralu iscrpljivanja iz koje teško izlazi. — konstatacija je koja se provlači kroz gotovo sve nedavne naučne radove o toplotnom stresu kod pčela.
Jedno istraživanje objavljeno 2025. godine u časopisu „Journal of Insect Physiology" pokazalo je da kombinacija visokih temperatura i nedostatka hrane značajno povećava oksidativni stres kod pčela. Naučnici su zaključili da toplotni stres dodatno slabi sposobnost organizma da se izbori sa drugim pritiscima — bolestima, pesticidima, nestašicom hrane. Drugim rečima, vrućina nije samo vrućina. Ona je multiplikator svih drugih problema.
Arizona kao ogledalo onoga što nam dolazi
Posebno su zanimljivi rezultati istraživanja sprovedenog u Arizoni, objavljenog početkom 2026. godine. Tokom leta, kada su temperature često prelazile četrdeset stepeni, naučnici su pratili više pčelinjih zajednica i utvrdili da ekstremna vrućina može da naruši sposobnost košnice da reguliše temperaturu, što dovodi do smanjenja brojnosti društva i povećanog mortaliteta.
Naučnici ističu da su pčele tokom evolucije razvile izuzetne mehanizme prilagođavanja, ali da učestalost i intenzitet savremenih toplotnih talasa prevazilaze uslove sa kojima su se ranije suočavale. Drugim rečima, pčele su se hiljadama godina prilagođavale na toplotu — ali ne na ovakvu, ovako čestu, ovako dugotrajnu.
Za pčelara u Vojvodini ili u pomoravskom kraju, Arizonska pustinja može zvučati kao daleka priča. Ali ne treba zaboraviti da smo i u Srbiji imali leta sa temperaturama koje seku i preko četrdeset stepeni, i da se takvi dani dešavaju sve češće. Razlika je samo u tome što Arizona već decenijama živi sa tom klimom, a mi ulazimo u nju bez pripreme.
Začarani krug manje hrane i više hladjenja
Visoke temperature ne pogađaju samo pčele — one udaraju i po biljkama od kojih pčele zavise. Tokom ekstremnih vrućina mnoge biljke proizvode manje nektara, a kvalitet polena opada. Cvetanje može biti kraće, a kod pojedinih vrsta dolazi i do ubrzanog precvetavanja, pre nego što pčele uopšte stignu da obave oprašivanje.
To stvara svojevrsni začarani krug koji je teško razbiti jednom kad krene. Biljke nude manje hrane, pčele troše više energije na hlađenje košnice umesto na sakupljanje, prinosi meda opadaju, a naredne godine pčelinja društva ulaze slabija i manje otporna. Pregled naučnih radova objavljen krajem 2024. godine ukazao je da je pčelarstvo jedna od poljoprivrednih grana najosetljivijih na vremenske prilike — kratkoročne promene temperature, padavina i vlažnosti vazduha direktno utiču na količinu nektara i proizvodnju meda.
Tu priča ne staje. Pčele najintenzivnije rade u umerenim temperaturnim uslovima, a kada temperature dostignu ekstremne vrednosti, njihov obrazac ponašanja se menja. Iako mogu da lete i tokom veoma toplog vremena, istraživanja pokazuju da tada prilagođavaju način leta kako bi izbegle pregrevanje i gubitak vode. Deo energije koji bi inače bio usmeren na sakupljanje hrane odlazi na održavanje fiziološke ravnoteže.
Tokom najtoplijeg dela dana mnogi oprašivači smanjuju aktivnost ili se povlače u hladovinu. Rezultat je manji broj poseta cvetovima i slabije oprašivanje. A onda se javlja još jedan problem — takozvani fenološki nesklad. Klimatske promene pomeraju vreme cvetanja biljaka i periode najveće aktivnosti oprašivača, pa se dešava da biljke cvetaju kada je aktivnost pčela smanjena, ili obrnuto.
Fenološki nesklad je tihi ubica prinosa. Ne vidite ga, ne čujete ga, ali na kraju sezone imate manje plodova i ne znate zašto. — kako opisuju ovaj fenomen istraživači koji prate interakciju klimata i oprašivača.
Šta ovo znači za našu poljoprivredu
Značaj pčela za poljoprivredu teško je preceniti, a u srpskom kontekstu to važi duplo. Kod jabuke, kruške, trešnje, višnje, šljive, maline, kupine, jagode, suncokreta, uljane repice, bundeve, lubenice i brojnih drugih kultura uspešno oprašivanje direktno utiče na količinu i kvalitet prinosa. Ne govorimo o nekoj egzotičnoj kulturi sa drugog kraja sveta — govorimo o stubovima srpske voćarske i ratarske proizvodnje.
Kada visoke temperature smanje aktivnost pčela, posledice su višestruke i nemilosrdne: manji procenat zametanja plodova, sitniji i slabije razvijeni plodovi, niži prinos po hektaru, veća proizvodna neizvesnost, smanjen kvalitet semena kod pojedinih kultura. Istovremeno, i same biljke trpe toplotni stres, pa ekstremna vrućina može da dodatno kompromituje zametanje i razvoj plodova čak i ako oprašivanje prođe nekako.
Za čoveka na terenu — voćara u Čačku, pčelara u Banatu, proizvođača lubenice u Bačkoj — ovo nije akademski problem. Ovo je problem koji mu ulazi u džep svake sezone kad temperatura pređe trideset osam stepeni u vreme cvetanja. I dok institucionalni odgovor Srbije na klimatske promene u poljoprivredi uglavnom svodi na to da se isplate subvencije kad već bude suše, pitanje oprašivača i njihove zaštite od toplotnog stresa ostaje potpuno po strani.
A pčele ne čekaju da neko donese strategiju. One ili prežive, ili ne prežive. Ako ne prežive, neće ni usevi. I to je matematika koju ne možete zaobići ni jednom uredbom.
Ovo je poziv da prestanemo da gledamo pčele kao nečiju privatnu brigu, hobij i pčelarsku temu. Pčele su poljoprivredna infrastruktura — isto koliko i irigacioni sistemi, sadni materijal ili đubrivo. A infrastruktura koju ne održavate, koju ostavite na milost i nemilost klimi koja postaje sve luđa, na kraju vas ostavi bez proizvodnje. Pitanje nije da li će se to desiti. Pitanje je kada ćemo prestati da se pretvaramo da nije naš problem.
Izvor: Agro TV, 13. jul 2026.
💬 0 komentara