Kada poljoprivrednik završi prskanje i ostane mu prazna kanta od pesticida u rukama, u tom trenutku počinje jedna od najvažnijih i najzapostavljenijih odluka u celom ciklusu proizvodnje — gde tu kantu odložiti. U opštini Kovačica, tog četrnaestog jula, ta odluka dobija bar na jedan dan jednostavan odgovor: na propisan način, na organizovanom prikupljanju koje vodi Ekološki pokret opštine.
Zašto baš sada i zašto baš ambalaža
Ambalaža od sredstava za zaštitu bilja nije običan otpad. To je kontaminirani materijal koji u sebi nosi ostatke hemikalija sposobnih da trajno promene sastav zemljišta, prodru u podzemne vode i uđu u lanac ishrane. Srbija godišnje troši na hiljade tona pesticida, a svaka tona ostavlja za sobom ambalažu koja negde mora da završi. Problem je što ta „negde" u praksi najčešće znači — pored ograde, u jarci, u neprepoznatljivu šumu iza njive ili, što je najgore, u istu reku iz koje će neko sutra napajati stoku.
U tom kontekstu, akcija u Kovačici nije samo lokalna inicijativa. To je deo šireg, sistemskog pokušaja da se promeni kultura odlaganja ambalažnog otpada u srpskoj poljoprivredi, gde se godinama mučimo sa pitanjem ko je odgovoran za posledice neodgovornog bacanja — poljoprivrednik koji baca, ili država koja ne obezbeđuje dovoljno mesta za prijem.
Šta se dešava na terenu
Akcija prikupljanja ambalaže od pesticida obuhvata teritoriju cele opštine Kovačica, a organizatori su jasni u poruci: cilj nije samo skupljanje praznih kanti, već edukacija proizvođača o tome zašto pravilno zbrinjavanje nije izbor nego obaveza. Vladimir Kuharik, iz Ekološkog pokreta opštine Kovačica, navodi da akcija neće obuhvatiti sva naselja istovremeno. Za naseljena mesta Crepaja, Samoš, Uzdin i Idvor, termini će biti naknadno organizovani i blagovremeno objavljeni.
Nije problem u tome što poljoprivrednici ne žele da urade pravu stvar — problem je u tome što često nemaju gde. Zato moramo ići do njih, a ne čekati da oni dođu do nas. — Vladimir Kuharik, Ekološki pokret opštine Kovačica
Ovo je važan detalj. Četiri naselja — Crepaja, Samoš, Uzdin i Idvor — ostaju van prvog talasa, što znači da poljoprivrednici iz tih mesta moraju čekati poseban termin. Logično je pretpostaviti da će u međuvremenu deo ambalaže završiti tamo gde ne bi trebalo, ne iz nehata, već iz logistike. Jer, kada imate kante koje curi, vam treba rešenje danas, ne za tri nedelje.
Ipak, sam čin da neko organizuje prikupljanje, da postoji ta infrastruktura makar i privremena, već je korak napred u odnosu na situaciju u kojoj mnoge opštine u Srbiji nemaju nikakav organizovan sistem za ovu vrstu otpada. Kovačica time postaje primer koji bi trebalo pratiti — ne kao model idealnog rešenja, već kao model pokušaja.
Šta ovo znači za proizvođača na terenu
Hajde da budemo iskreni. Većina poljoprivrednika u Srbiji zna da praznu ambalažu od pesticida ne treba bacati uz ogradu ili paliti u dvorištu. Zna se to. Ali se zna i to da je pronalaženje ovlašćenog prijemnog mesta često komplikovanije nego same primene pesticida. Nema svaka opština organizovanu akciju. Nema svaki poljoprivrednik vremena da vozi prazne kante dvadeset kilometara da bi ih predao. I nema svaki poljoprivrednik novca za to gorivo.
I tu leži suštinski problem koji jedna akcija u Kovačici ne može da reši, ali ga može da osvetli. Sistem prikupljanja ambalaže od pesticida u Srbiji je fragmentisan, zavisan od lokalnih inicijativa, projektnih finansiranja i entuzijazma pojedinaca. Nema stabilnog, celogodišnjeg, svuda prisutnog mehanizma koji bi proizvođaču omogućio da ambalažu odlozi onako kako zakon nalaže — bez napora i bez troška.
Ako želimo da poljoprivrednik radi po pravilima, onda mu i sistem mora raditi po pravilima. Ne može se tražiti ekološka odgovornost od čoveka kojem niko nije dao gde da tu odgovornost praktikuje. — Saša Petrović, glavni urednik portala mojegazdinstvo.rs
Ovo nije kritika na račun Kovačice. Naprotiv. To je kritika na račun sistema koji dozvoljava da pravilno zbrinjavanje ambalaže bude privilegija koju pružaju pojedine opštine u pojedinim trenucima, umesto standard koji važi svuda i uvek.
Šira slika: između zakona i stvarnosti
Zakon o upravljanju ambalažnim otpadom i Zakon o hemikalijama su jasni — proizvođač koji koristi pesticide odgovoran je za pravilno odlaganje ambalaže. U teoriji, sistem je zatvoren: proizvođač pesticida stavlja proizvod na tržište, distributer ga prodaje, poljoprivrednik ga koristi, ambalaža se vraća u sistem. U praksi, taj krug je otvoren na mestu gde je najslabiji — kod poljoprivrednika koji ostane sam sa praznom kantom i bez opcije.
Evropska unija je ovaj problem rešila sistemom povratnog depozita i obaveznom prijavom ambalaže, gde proizvođači pesticida snose deo odgovornosti za prikupljanje. Kod nas, taj princip postoji na papiru, ali se u realnosti sprovodi u delićima — kroz projekte, akcije i lokalne inicijative poput one u Kovačici.
Međutim, svaka takva akcija ima dvostruku vrednost. Prva je direktna — skupljena ambalaža ne završava u prirodi. Druga je indirektna i možda važnija — edukacija i navika. Poljoprivrednik koji jednom preda ambalažu na organizovanom mestu lakše će to uraditi i sledeći put. I pričaće komšiji. I komšija će pričati svom. Tako se gradi kultura, sporo, ali trajno.
Analiza: mali koraci, veliki ulog
Akcija u Kovačici je simptom. Ona pokazuje da lokalne zajednice prepoznaju problem i pokušavaju da ga reše, ali pokazuje i da je taj pokušak zavisno od ljudi poput Vladimira Kuharika i Ekološkog pokreta — dakle, od entuzijazma, a ne od sistema. Dok god pravilno zbrinjavanje ambalaže od pesticida zavisi od toga da li neko u nekoj opštini ima volju da organizuje akciju, mi smo daleko od pravog rešenja.
Potrebna je tri stvari. Prvo — trajni, celogodišnji prijemni sistem, ne akcija jednom godišnje. Drugo — finansijska odgovornost proizvođača pesticida, koji bi trebalo da finansiraju prikupljanje ambalaže svojih proizvoda, a ne da tu trošak padne na lokalne samouprave ili poljoprivrednike. Treće — edukacija koja ne počinje kada poljoprivrednik ostane sa praznom kantom, već mnogo ranije, u poljoprivrednim školama, savetodavnim službama i apotekama gde se pesticidi prodaju.
Kovačica radi pravu stvar. Ali jedna opština ne može da promeni zemlju. Može samo da pokaže da je promena moguća.
*Izvor: AgroFin, 14. jul 2026.*
💬 0 comments