Negde između nade i očaja, tačnije u Arilju, održan je sastanak koji bi mogao da odredi sudbinu hiljada domaćinstava u zapadnoj Srbiji. Ministar poljoprivrede Dragan Glamočić seo je za sto sa predstavnicima udruženja proizvođača malina i vlasnicima hladnjača, pokušavajući da pomiri dve strane koje već nedeljama gledaju jedna drugu preko pregrada punih nesporazuma. Pitanje je prosto — hoće li otkupna cena maline konačno krenuti naviše, ili će proizvođači ostati na pragu nove sezone sa cenom koja ne pokriva ni osnovne troškove.
Pozadina sukoba oko cene
Ovaj sastanak u Arilju nije slučajno održan baš tamo. Arilje je srce srpske malinarske proizvodnje, mesto gde se malina ne gaji kao posao, već kao način života. Generacije porodica u ovom kraju su izgradile svoju egzistenciju na ovoj crvenoj bobici, i svaka fluktuacija cene na međunarodnom tržištu direktno se prevodi u to da li će deca u septembru imati školske knjige. Problem je što je ove godine situacija suštinski drugačija nego prethodne sezone — prinosi su veći, a logika tržišta kaže da rast prinosa donosi pad cena. Glamočić je to i priznao, podsestivši da se to ne dešava samo kod maline, već i kod drugih voćnih vrsta. Ali proizvođačima to znanje ne pomaže dok stoje pred ratom troškova.
Brojke koje ne slažu
Ministar je posle sastanka bio oprezno optimističan. Kaže da očekuje dogovor i korekciju cene naviše, ali da ne treba računati na drastične promene. Prema njegovim rečima, Srbija trenutno ima jednu od najviših otkupnih cena maline u regionu, što je argument koji proizvođači teško prihvataju kad im se na računu ne slaže matematika.
Sadašnja otkupna cena kreće se oko četiri stotine dinara po kilogramu. I tu leži suština problema.
Sa ovom cenom ne možemo da pokrijemo troškove proizvodnje, da otplaćujemo kredite, a kamoli da obezbedimo sredstva za narednu sezonu. Ne tražimo Tokio, tražimo cenu od koje se živi. — Mileta Pilčević, predsednik Udruženja „Vilamet" iz Arilja
Pilčevićeva poruka je bila jasna i bez udlaganja. Od proizvodnje maline živi veliki broj domaćinstava u ovom kraju Srbije, i oni ne traže luksuz — traže egzistenciju. Četiri stotine dinara po kilogramu zvuči kao solidna cifra nekome ko nikada nije čučao u redovima maline, ali proizvođač koji je platio đubrivo, sredstva za zaštitu, radnu snagu, gorivo i rate kredita zna da na toj ceni ostaje manje nego što ulazi.
Glamočić je istakao da je država ispunila sve obaveze u svojoj nadležnosti, i da se cena formira na tržištu koje je sve konkurentnije. To je tehnički tačno, ali proizvođačima zvuči kao izgovor. Naročito kad saznaju šta se dešava na međunarodnoj sceni.
Međunarodno tržište i nova konkurencija
Radoje Cvetić, vlasnik kompanije za izvoz malina, doneo je sa sastanka drugačiju perspektivu. Prema njegovim rečima, ugovori sa inostranim kupcima još uvek nisu zaključeni, pregovori se očekuju tokom narednih meseci, i teško je precizno proceniti dalji razvoj tržišta. Prošlogodišnje visoke cene, objašnjava on, dovele su do toga da brojni kupci deo nabavke preusmere ka proizvođačima iz Poljske, Ukrajine i Moldavije.
Mi danas moramo da pratimo uslove koje diktira međunarodno tržište, a ne samo ono što se dešava u Arilju ili Ivanjici. — Radoje Cvetić, vlasnik izvozne kompanije
Ovo je surova realnost koju malinari u Srbiji moraju da progutaju. Poljska godinama povećava proizvodnju, Ukrajina i pored rata nalazi način da izvozi, a Moldavija je postala igrač koga su do juče potcenjivali. Srpska malina više nije jedina na svetskom meniju, i svaki dinar više na otkupnoj ceni mora biti oprdan na globalnom tržištu, ne samo na lokalnom.
Glamočić je to i rekao na svoj način — domaći malinari moraju da ulažu u unapređenje proizvodnje i podizanje konkurentnosti. Lako je reći. Teže je izvesti kad te pritisnu krediti i kad ne znaš po kojoj ceni ćeš prodati ono što si uzgojio.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Ova situacija oko maline nije izolovan slučaj. Ona je simptom dubljeg problema srpske poljoprivrede — proizvođači su stavljeni u poziciju gde snose sve rizike proizvodnje, dok se cena formira negde daleko od njihovih njiva, na tržištima kojima upravljaju drugi. Ministar može da saziva sastanke i da ubeđuje otkupljivače da podignu cenu, ali dok god ne postoji mehanizam koji garantuje minimalnu otkupnu cenu ili barem transparentno formiranje cene, proizvođači će uvek biti na gubitničkoj strani pregovora.
Činjenica da Srbija ima jednu od najviših otkupnih cena u regionu istovremeno znači da smo skupi na globalnom tržištu. To je mač sa dve oštrice. Visoka cena doma proizvođaču donosi više novca, ali ga čini nekonkurentnim na svetskom tržištu, gde kupac može da se okrene Poljskoj ili Moldaviji. Pitanje je kako održati ravnotežu između cene koja proizvođaču omogućava dostojan život i cene koja srpsku malinu drži konkurentnom na svetskim policama.
Drugi problem je tajming. Cvetić kaže da ugovori sa inostranim kupcima još nisu zaključeni i da se pregovori očekuju tokom narednih meseci. To znači da proizvođači ulaze u berbu bez jasne slike o tome šta ih čeka. U svakom drugom biznisu, ovakva neizvesnost bi se smatrala neprihvatljivom. U srpskom malinarstvu, to je postala normalna sezonska rutina.
Najvažnije nam je da dobijemo jasan odgovor o otkupnoj ceni. Ne možemo da planiramo sledeću sezonu dok ne znamo na čemu smo sada. — Mileta Pilčević, predsednik Udruženja „Vilamet"
Pilčevićeva konstatacija je suština cele priče. Proizvođači ne traže garancije, traže informaciju. A informacija u srpskom agraru je često dragocenija od same cene, jer bez nje ne možeš da planiraš, ne možeš da investiraš, ne možeš da živiš.
Sejina ocena
Glamočić je uradio ono što ministar može — seo je za sto, saslušao obe strane, pokušao da pomiri. Ali sastanci ne hrane porodice, cene hrane. Dok se otkupljivači i proizvođači dogovaraju, malina zri na grmu i čeka. I pita se ko će je platiti i po kojoj ceni. A sa njom, i hiljade porodica u zapadnoj Srbiji koje već decenijama ne pitaju državu za mnogo — pitaju je samo za priliku da pošteno žive od svog rada.
Izvor: AgroSmart, 15. jul 2026.
💬 0 comments