Kinez ima osam ari, Japanac tri, a Srbin pedeset dva. I dok oni od tih mrvica hrane milijarde, mi sa evropski vrhunske resursne osnove ne uspevamo da nahranimo ni sopstvenu decu onako kako bismo mogli. Priča o srpskoj poljoprivredi nije priča o siromaštvu zemlje — nego o siromaštvu upravljanja njome.
Prirodno bogatstvo koje čeka gazdu
Republički zavod za statistiku je u Popisu poljoprivrede 2023/2024. godine zabeležio da Srbija raspolaže sa 4.073.703 hektara raspoloživog poljoprivrednog zemljišta. Od toga se stvarno koristi 3.257.100 hektara. Ostatak leži neiskorišćen — a to je površina veća od mnogih evropskih država. Sa oko šest i po miliona stanovnika, to znači da na svakog građanina Srbije dolazi približno 0,52 hektara, odnosno pedeset dva ara obradive zemlje. Svetski prosek je 0,19 hektara po stanovniku. Mi imamo gotovo tri puta više.
Poređenje sa azijskim gigantima je brutalno. Kina raspolaže sa osam do deset ari po stanovniku, Indija sa dvanaest do četrnaest, Japan sa svega tri. Čak ni razvijene evropske ekonomije poput Velike Britanije i Holandije nemaju više od osam do petnaest ari po glavi. Srbija, posmatrano isključivo kroz raspoložive prirodne resurse, ima razvojnu prednost kojoj mnoge nacije mogu samo da pozavide.
Ali prirodni potencijal bez strategije je samo prazna poljana. I to je tačka u kojoj priča postaje bolna.
Fabrika pod otvorenim nebom — u stečaju
Ta najveća srpska „fabrika pod otvorenim nebom“ rascepkana je na devetnaest miliona parcela. U zemlji posluje 508.365 poljoprivrednih gazdinstava, od kojih je više od 506.000 porodičnih. Stočarstvom se bavi 313.495 gazdinstava. Brojke su fascinantne — dok god ih ne pročitaš do kraja.
Imamo zemlje koliko i Japan, a goveda manje nego što smo imali pre trideset godina. To nije kriza — to je kapitulacija. — Branislav Gulan, analitičar poljoprivrede
Domaća poljoprivreda danas broji manje od 700.000 grla goveda, oko 2,4 miliona svinja, 1,68 miliona ovaca i nešto više od 14,5 miliona komada živine. To su brojke jedne poljoprivredne sredine koja se sistematski prazni. Gulan to opisuje kao „teško bolestan organizam" koji je decenijama pogrešno lečen, dok su u međuvremenu ugašene hiljade gazdinstava.
Prosečno srpsko gazdinstvo raspolaže sa 6,4 hektara zemljišta i relativno malim stočnim fondom. Prosečna starost nosilaca gazdinstava je oko šezdeset godina. Tek svaki jedanaesti mlađi je od četrdeset. Kad to spojite — mala parcele, star gazda, malo stoke — dobijate strukturu koja dugoročno ne može da opstane, a kamoli da konkuriše na evropskom tržištu.
Strategija koja je obmanula narod
Jedan od ključnih razloga za ovaj debakl, po oceni autora, leži u Strategiji razvoja poljoprivrede za period 2014–2024. godine. Tom strategijom je predviđen godišnji rast od 9,1 odsto, odnosno oko 6,1 odsto u manje povoljnim godinama. Umesto toga, prosečan godišnji rast iznosio je svega 0,17 odsto, odnosno tek oko 1,7 odsto tokom čitave decenije.
To nije bio optimizam. To je bila obmana naroda i vlasti.
Kad strategija obeća devet odsto rasta, a ostvariš nula celih sedamnaest — onda nisi napravio strategiju, nego PR brošuru. — Branislav Gulan, analitičar poljoprivrede
Posledice su danas vidljive u gotovo svakoj grani agrara. Srbija je izgubila deo prehrambenog i semenskog suvereniteta. Otkupne cene mleka i mesa variraju, subvencije stižu neredovno, a stočni fond se topi pred očima. Ove godine država za poljoprivredu izdvaja oko 7,2 odsto ukupnog budžeta, što je približno 150 milijardi dinara. Lepa brojka. Ali novac bez strategije samo menja džep u koji pada.
Šta bi trebalo da bude — a nije
Gulan posvećuje veliku pažnju novom Predlogu strategije razvoja poljoprivrede i ruralnog razvoja Srbije za period 2026–2034. godine. Od tog dokumenta očekuje da postavi temelje dugoročnog oporavka. Ali, kako on sam kaže, nije dovoljno menjati propise ili povećavati budžetska izdvajanja. Potrebna je promena razvojne filozofije.
Temelj te promene mora biti obnova stočarstva. Bez snažnog stočnog fonda nema ni veće dodate vrednosti u agraru, niti ozbiljnijeg razvoja prehrambene industrije. Gulan procenjuje da Srbija bi trebalo da raspolaže sa najmanje dva miliona grla goveda, između 5,5 i šest miliona svinja, oko 3,5 miliona ovaca, kao i znatno većim brojem živine i koka nosilja. Samo takva proizvodna struktura mogla bi da omogući veći izvoz, veću zaposlenost u ruralnim područjima i stabilniji razvoj.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Hajde da budemo jasni. Kada Kina sa osam ari po stanovniku hrani milijardu i po ljudi, a Srbija sa pedeset dva ara ne može da podigne stočni fond na nivo iz osamdesetih — problem nije u zemlji. Problem je u onome ko stoji na njoj. Ili, tačnije, u onome ko bi trebalo da stoji, a već otišao u grad ili u penziju.
Demografska slika srpskog sela je možda i važnija od budžeta. Prosečan gazda ima šezdeset godina i šest hektara. Njegov naslednik, ako ga ima, radi u logističkom centru za hiljadu evra mesečno i ne misli da se vrati na parcelu od tri hektara. I ne možete mu zameriti. Jer država mu nije ponela nikakvu priču o tome zašto bi se vratio. Subvencija od nekoliko hiljada dinara po hektaru nije plan — to je mito da ne zaboraviš da si poljoprivrednik.
Novih 150 milijardi dinara godišnje, bez promene strukture, samo produžava agoniju. Novac će otići na iste adrese, na iste parcele, na ista lica. A 313.495 gazdinstava koja se bave stočarstvom nastaviće da se prorjeđuje, jer niko nije rekao proizvođaču mleka zašto bi jutro započeo u štali ako mu otkupna cena ne pokriva ni troškove veterinarskih pregleda.
Nova strategija za period 2026–2034. godine je prilika — možda i poslednja. Ako ponovo napišemo brojeve koji će se svideti poslanicima, a ne poljoprivrednicima, za deset godina ćemo imati manje od pola miliona grla goveda i prazna sela od Subotice do Vranja. A pedeset dva ara po stanovniku će i dalje čekati gazdu. Pitanje je samo da li će to biti srpski gazda — ili neko drugi.
Izvor: AgroSmart, 15. jul 2026.
💬 0 komentara