Indija kupuje skoro dva miliona srpskih sadnica godišnje, a mi i dalje nismo sigurni da li smo voćarska sila ili zemlja koja samo potencijalno može da bude jedna. Ministar Glamočić je u Čačku došao sa porukom da bez kvalitetnog sadnog materijala nema ni priče o ozbiljnoj proizvodnji, i tu poruku nije teško razumeti — teže je živeti sa svesti da smo je čekali decenijama.
Zašto je Čačak centar priče koja se predugo odugovlačila
Institut za voćarstvo u Čačku ove godine slavi osamdeset godina rada. To znači da je institucija stara koliko i moderna država u kojoj deluje, a da se kroz sve te decenije održala kao jedina u Srbiji i regionu koja sprovodi kompletan sistem sertifikacije sadnog materijala. Ovaj podatak treba pročitati dva puta. Jedna institucija, osam decenija, i još uvek jedina koja radi posao koji bi trebalo da bude standard, ne izuzetak.
Ministar poljoprivrede prof. dr Dragan Glamočić posetio je Institut i sa vršiocem dužnosti direktora dr Darkom Jevremovićem razgovarao o unapređenju proizvodnje sadnog materijala. Na sastanku su bili i predstavnici Agronomskog fakulteta u Čačku, a teme su bile one koje svaki poljoprivrednik u Srbiji zna napamet — brži prenos nauke u proizvodnju, bolji uslovi za praktičnu nastavu, zajednički projekti. Nije tu ništa novo pod suncem, ali jeste pod ovim ministrom, koji bar zvuči kao da razume šta znači kada znanje iz laboratorije nikada ne stigne do njive.
Brojke koje govore glasnije od politike
Srbija godišnje proizvede približno petnaest miliona sadnica voća. Od toga se gotovo deset miliona izvozi. Ukupna vrednost te proizvodnje dostiže oko petnaest miliona evra. Ako računate brzo, vidite da to znači da prosečna sadnica na izvoznom tržištu vredi oko dinar i po — što, naravno, nije prava slika, jer se tu umešala i matematika proseka koja nikad ne priča celu priču. Neki sadni materijal vredi znatno više, neki znatno manje, ali cifra od petnaest miliona evra je realan okvir za granu koja bi, da je država ozbiljnije tretira, mogla da bude mnogo veća.
Naš cilj je da znanje koje nastaje u domaćim naučnim institucijama što brže stigne do proizvođača, a zatim i do svetskog tržišta. — prof. dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede
Interesovanje za srpski sadni materijal na novim tržištima raste, i to nije prazna politička fraza. Samo u Indiju se plasira gotovo milion i sedam stotina hiljada sadnica. Indija — zemlja koja bi, po logici stvari, trebalo da bude sopstveni proizvođač svega što joj treba — kupuje naše sadnice. To je potvrda kvaliteta koju ne možete da kupite marketingom, nego samo decenijama rada ljudi koji su selekciju radili sa strpljenjem koje danas retko ko poseduje.
Institut u Čačku ove godine proizvodi između šezdeset i sedamdeset hiljada sadnica različitih voćnih vrsta. Poseban akcenat je na sortama šljive nastalim u samom Institutu, što nas vraća na onu staru istinu — šljiva je i dalje naš brend, naš genetski potencijal koji svet prepoznaje pre nego što mi sami shvatimo koliko vredi.
Šta ovo znači za čoveka na terenu
Poljoprivrednik u Srbiji koji sadi voće danas ima dva problema koja se ne rešavaju posetama ministra. Prvi je pristup kvalitetnom sadnom materijalu po cenama koje ne zahtevaju kredit, a drugi je infrastruktura koja tu sadnicu štiti kada već bude zasađena. Glamočić je pomenuo protivgradne mreže, sisteme za navodnjavanje, savremenu mehanizaciju, skladišne kapacitete i preradu. Sve su to prave reči. Ali prave reči u srpskoj poljoprivredi se čuju redovno, a pravi podsticaji — znatno ređe.
Nastavićemo da podržavamo proizvodnju sadnog materijala, ali i investicije u protivgradne mreže, sisteme za navodnjavanje, savremenu mehanizaciju, skladišne kapacitete i preradu, jer je voćarstvo jedna od strateških grana domaće poljoprivrede. — prof. dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede
Jevremović je rekao da je Institut jedini u regionu sa kompletnim sistemom sertifikacije. To je ponos, ali i teret. Ponos jer znači da imamo instituciju koja radi po evropskim standardima, teret jer znači da niko drugi u regionu nije smatrao vrednim da uloži u isti nivo sertifikacije — ili mi nismo uspeli da tu znanje proširimo na institucije koje bi trebalo da rade istu stvar.
Analiza: Između potencijala i prakse
Voćarstvo u Srbiji živi u paradoksu. Imamo instituciju od osamdeset godina koja stvara sorte koje svet kupuje. Imamo izvoz od deset miliona sadnica godišnje. Imamo Indiju kao kupca. Ali imamo i voćare koji kupuju sadnice sa nelegalnih rasadnika jer su jeftinije, i koji onda godinama pate sa prinosom koji nikad ne dostigne potencijal sorte. To je jaz između nauke i prakse koji jedan sastanak u Čačku ne može da zatvori, ali može da pokaže da neko bar zna gde je.
Pitanje koje svaki proizvođač treba da postavi sebi i ministarstvu je sledeće: ako znamo da izvozimo deset miliona sadnica, koliko od tih pet miliona koje ostanu u Srbiji završi na plantažama koje imaju navodnjavanje, protivgradnu zaštitu i adekvatan sortiment? Jer bez te infrastrukture, svaka sadnica — ma koliko kvalitetna — jeste ulog u kocku sa vremenom, a ne ulog u proizvodnju.
Bez kvalitetnog sadnog materijala nema ni uspešne proizvodnje. — prof. dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede
Ministar je u pravu. Ali kvalitetan sadni materijal je samo prva karika u lancu koji može da pukne na bilo kom mestu — od rasadnika preko navodnjavanja do skladišta. Srbija ima potencijal u voćarstvu koji je prepoznatljiv i na domaćem i na svetskom tržištu. To nije puko hvalisanje, to su brojke. Ali potencijal koji se ne pretvori u sistemsku podršku ostaje samo ono — potencijal. A potencijal, kako svaki poljoprivrednik zna, ne hrani ni porodicu ni tržište. Hrani ga samo rad, i sistem koji taj rad ne tretira kao uslugu, već kao investiciju.
Izvor: Agro TV, 16. jul 2026.
💬 0 comments