Kada neko kaže da je srpsko selo osuđeno na nestanak, neka pogleda Sombor. U petnaest sela te opštine, država je pomogla kupovinu 272 seoske kuće sa okućnicom, a u njih je uselilo se gotovo hiljadu novih stanovnika. To nije brojka koja se prepričava za kafanskom stolom — to je rezultat kakav nijedna druga opština u Srbiji nije zabeležila.
Zašto je baš Sombor postao test-case obnove sela
Priča o odlivu stanovništva iz srpskih sela stara je decenijama i ne treba joj posebno objašnjenje. Svi znamo kako izgleda selo u kome su kuće zarasle u korov, a škole zatvorene jer nema dece. Ali ono što se u Somboru dogodilo jeste nešto drugačije — država nije samo dala novac i okrenula glavu, već je napravila sistem u kome kupovina kuće postaje polazna tačka za život, a ne samo krov nad glavom. Ministarstvo za brigu o selu, na čelu sa Milanom Krkobabićem, Somboru je dodelilo najveći iznos sredstava u okviru ovog programa — 320 miliona dinara. I taj novac nije otišao u prazno.
Brojke koje menjaju demografiju
Rekordnih 272 kupljene seoske kuće znači 272 domaćinstva koja su dobila priliku da krenu ispočetka. Kada se u petnaest somborskih naselja pojavi gotovo hiljadu novih ljudi, to nije samo demografska injekcija — to je promena strukture. Ovo nisu penzioneri koji se vraćaju iz grada da mirno dočekaju starost. To su, prema rečima ministra Krkobabića, kuće koje su ranije bile napuštene, a koje danas ponovo imaju život. I to je ključna razlika između statistike i stvarnosti.
Na selu se može lepo živeti, ali samo uz rad i spremnost da se ulaže trud. — Milenko Milošev, poljoprivrednik iz Gakova
Priča porodice Milošev iz Gakova jeste upravo onaj primer koji vredi ispričati do kraja. Krenuli su sa deset ovaca. Danas imaju znatno veće stado koje planiraju da prošire. U razvoju gazdinstva učestvuje cela porodica — supruga i deca pomažu u svakodnevnim poslovima. Kupovina kuće preko programa Ministarstva rešila im je stambeno pitanje, ali ono što je usledilo jeste njihova vlastita priča o radu i širenju proizvodnje. Iz godine u godinu ulažu u mehanizaciju i povećavaju stočni fond.
Ovo je ta tačka u kojoj državna pomoć prestaje da bude cilj, a postaje sredstvo. Ključ se uruči, ali šta posle? Miloševi su odgovorili na to pitanje na jedini način koji na selu ima smisla — radom.
Infrastruktura kao uslov, a ne kao posledica
Ali kuća sama po sebi ne znači ništa ako u selu nema ničega drugog. I tu je Sombor pokazao da razmišlja sistemski. Obnovljeni Dom kulture u Rastini ponovo je mesto okupljanja meštana. Podrška zadrugama i manifestacijama dodatno jača život lokalne zajednice. Krkobabić ističe da ovaj kraj nudi uređenu infrastrukturu, škole, ambulante, domove kulture i snažan osećaj zajedništva, kao i da su meštani poznati po gostoprimstvu.
Sombor i njegova sela predstavljaju odličan izbor za mlade porodice koje žele mirniji život. — Milan Krkobabić, ministar za brigu o selu
To zvuči kao marketinška poruka, ali ima i činjeničnu podlogu. Somborska opština jeste jedna od retkih u Srbiji gde seoska infrastruktura nije svedena na osnovnu. I to je tačno ono što mlada porodica pita pre nego što se odluči da se preseli — ima li gde dete ide u školu, ima li doktor, ima li gde izaći iz kuće a ne otići dvadeset kilometara.
Seoski turizam kao sledeći korak
Pored poljoprivrede, ovaj kraj ima potencijal i za razvoj seoskog turizma. Prirodno okruženje, uređena sela i bogata tradicija predstavljaju dobru osnovu za dodatne prihode domaćinstvima. Krkobabić očekuje da će se broj seoskih turističkih gazdinstava dodatno povećavati zahvaljujući podsticajima koje država obezbeđuje, ocenjujući da je to jedna od najvećih razvojnih prilika ovog kraja.
Ovo je važno zato što poljoprivreda sama po sebi, ma koliko bila uspešna, retko može da nosi celu porodicu bez dodatnog izvora prihoda. Seoski turizam u Vojvodini ima tradiciju, ali je dugo bio tretiran kao hobi, a ne kao ozbiljna ekonomska grana. Ako državni podsticaji zaista deluju, Miloševi iz Gakova mogu jednog dana da pored stada imaju i smeštajne kapacitete — i to je model koji se već pokazao u Sloveniji i Austriji.
Šta ovo znači za ostatak Srbije
Sombor je dokazao da programi Ministarstva za brigu o selu nisu samo distribucija novca. Oni mogu da promene izgled sela i stvore uslove da ona ponovo postanu mesta života, rada i razvoja za generacije koje dolaze. Ali — i tu je veliko ali — Sombor je imao prednost koju mnoge opštine u Srbiji nemaju: infrastrukturu koja već postoji, tradiciju zajedništva i lokalnu samoupravu koja je prepoznala priliku.
Ostatak Srbije ne može jednostavno da kopira somborski model. U brdsko-planinskim područjima, gde su sela rasuta i gde infrastrukture nema ni izbliza, ista formula neće dati iste rezultate. Ali princip da država ne kupuje samo kuće već stvara uslove za život — taj princip je univerzalan. I to je ono što treba preneti u svaki drugi kraj.
Miloševi su krenuli sa deset ovaca i jednom kupljenom kućom. Danas rade, šire se i planiraju. Njihova priča nije priča o državnoj pomoći — njihova priča je o tome šta se desi kada državna pomoć padne na plodno tlo. A plodno tlo, to u Srbiji još uvek imamo. Problem je što nam u mnogim selima nedostaju ljudi koji bi ga obrađivali. Sombor je pokazao da se i to može promeniti — kad postoji volja, novac i sistem koji radi. Pitanje je samo da li smo spremni da iz tog primera izvučemo zaključak pre nego što i poslednja kuća u nekom drugom selu dobije novog vlasnika — onog koji je kupio ruševinu da bi srušio i prodao građu.
Izvor: Agromedia, 16. jul 2026.
💬 0 comments