Idete u rasadnik po sadnice šljive, a vam kažu da je najbolja roba već rezervisana za Indiju. Zvuči paradoksalno, ali tačno je — Srbija godišnje proizvede oko petnaest miliona voćnih sadnica, a deset miliona od toga završi na stranim tržištima. Ostatak, pet miliona, mora da zadovolji domaće voćare koji svake godine obnavljaju zasade i šire proizvodnju. Brojke su tu, a pitanje je samo da li domaći proizvođač dobija ono što mu pripada.
Osam decenija Instituta u Čačku i brojka koja bode oči
Ministar poljoprivrede Dragan Glamočić obišao je Institut za voćarstvo u Čačku, ustanovu koja ove godine puni osamdeset godina rada. Prilikom obilaska rasadnika i proizvodnih zasada, razgovaralo se o unapređenju proizvodnje sadnog materijala, saradnji nauke i proizvođača, i razvoju domaćeg voćarstva. Vrednost celokupne proizvodnje sadnica u Srbiji dostiže oko petnaest miliona evra godišnje — što znači da prosek po sadnici iznosi jedan evro. Za ozbiljnog voćara koji ulaže u hektare, navodnjavanje i protivgradne mreže, ta cena je simbolična. Ali kvalitet te sadnice nije simboličan — on je temelj cele proizvodnje.
Glamočić je jasno stavio do znanja da bez kvalitetnog sadnog materijala nema uspešne proizvodnje. Srbija je prepoznata kao zemlja sa velikim potencijalom u voćarstvu, a cilj je da znanje iz domaćih naučnih institucija što brže stigne do proizvođača, a potom i do svetskog tržišta. To zvuči lepo na papiru. Ali u praksi, proizvođač u Toplici ili Pomoravlju često mora da čeka red za sertifikovanu sadnicu, dok se istovremeno milon i po komada šalje u Indiju.
Sadnica koja putuje dalje od domaćeg voćara
Samo u Indiju godišnje se plasira oko milion i sedamsto hiljada sadnica. To je više od deset posto ukupne proizvodnje cele države, upućeno jednoj jedinoj destinaciji. Interesovanje za domaći sadni materijal raste na novim tržištima, što je ekonomski pozitivno — izvoz donosi devize i gradi brend srpskog voćarstva. Ali postavlja se pitanje ravnoteže: ko prvo dobija sadnicu — domaći proizvođač ili strani kupac?
Bez kvalitetnog sadnog materijala nema ni uspešne proizvodnje. Srbija je prepoznata kao zemlja sa velikim potencijalom u voćarstvu, a naš cilj je da znanje koje nastaje u domaćim naučnim institucijama što brže stigne do proizvođača, a zatim i do svetskog tržišta. — Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede
Institut u Čačku ove godine planira proizvodnju između šezdeset i sedamdeset hiljada sadnica različitih voćnih vrsta. Poseban akcenat je na sortama šljive stvorenim u toj ustanovi — sortama koje su decenijama prepoznatljive u regionu i šire. To nije veliki broj u poređenju sa petnaest miliona na nivou države, ali je Institut jedina ustanova u Srbiji i regionu koja sprovodi kompletan sistem sertifikacije sadnog materijala. Drugim rečima, tu leži srž kvaliteta.
Bez herbicida, sa protivgradnim mrežama — i sadnicom prve klase već u julu
Vršilac dužnosti direktora Instituta Darko Jevremović rekao je da proizvodnja sertifikovanog sadnog materijala zahteva visok nivo znanja, stručnosti i posvećenosti. U zasadima Instituta ne primenjuju se herbicidi — održavanje se obavlja plevljenjem, kultiviranjem i freziranjem. Protivgradne mreže dodatno doprinose kvalitetu sadnica.
Zahvaljujući takvom pristupu već sredinom jula imamo sadnice prve klase. — Darko Jevremović, vršilac dužnosti direktora Instituta za voćarstvo
Za proizvođača koji zna šta znači sadnica prve klase, ova informacija je važnija od bilo kog subvencijskog pravilnika. Sadnica prve klase znači jak korenov sistem, pravilan razvoj i garantovanu sortnu čistoću. To je razlika između zasada koji rodi dvanaest godina i zasada koji posle pete godine počne da propada zbog virusa koji je uneo nesačuvani sadni materijal.
Tokom posete održan je radni sastanak predstavnika Ministarstva poljoprivrede, Instituta za voćarstvo i Agronomskog fakulteta u Čačku. Razgovaralo se o zajedničkim naučnoistraživačkim projektima, bržem prenosu naučnih dostignuća u proizvodnju i boljim uslovima za praktičnu nastavu budućih stručnjaka. Glamočić je najavio nastavak podrške proizvodnji sadnog materijala, ali i ulaganja u protivgradne mreže, sisteme za navodnjavanje, savremenu mehanizaciju, skladišne kapacitete i preradu.
Izvoz je dobar, ali domaći voćar ne sme biti drugorazan
Evo šta te brojke znače za čoveka na terenu. Petnaest miliona evra vrednosti proizvodnje sadnica je ozbiljna brojka, ali u poređenju sa vrednošću izvoza sveže i prerađene voćne robe iz Srbije — koja meri stotine miliona evra — to je kap u moru. Problem nije u tome što izvozimo sadnice. Problem je u tome što domaći proizvođač koji želi da podigne novi zasad često mora da se pomiri sa time da najbolji sadni materijal ide nekome drugom. Ako je Indija spremna da plati i preuzme milion i sedamsto hiljada sadnica godišnje, to znači da postoji tražnja koja prelazi ponudu.
Srbija ima sve uslove da proizvodi više od petnaest miliona sadnica. Ima zemljište, ima stručnjake, ima institucije poput onog u Čačku sa osam decenija iskustva. Ono što fali je koordinacija — da se proizvodnja sadnica širi u skladu sa potrebama i domaćeg i stranog tržišta, a ne da domaći voćar bude preostali kupac. Ministarstvo najavljuje podršku navodnjavanju, mehanizaciji i skladištima, i to je dobro. Ali bez dovoljne količine sertifikovanog sadnog materijala, sve te investicije stoje na nesigurnom temelju.
Voćarstvo Srbije ne može da raste na uvoznom sadnom materijalu dok domaće institucije imaju kapacitet da proizvedu sve što nam treba. Pitanje nije da li možemo da nahranimo i domaće i strano tržište — pitanje je da li smo spremni da proizvodnju sadnica tretiramo kao strateški resurs, a ne kao sporednu delatnost. Institut u Čačku je dokazao da se kvalitet ne stvara brzopletim merama. Ali osamdeset godina iskustva ne vredi ništa ako domaći voćar ne dobije sadnicu koju zaslužuje — prve klase, sertifikovanu i na vreme.
Izvor: Agro News, 16. jul 2026.
💬 0 comments