Kada se u jednom selu šest godina zaredom na stotine ljudi okupi oko komada mesa zakopanog u žaru, ne radi se samo o gastronomiji. Radi se o očuvanju identiteta jednog kraja koji polako shvata da su mu tradicija i domaća proizvodnja jedini kapital koji mu niko ne može oduzeti.
Tradicija koja broji godine i učesnike
Mesna zajednica Riđica, smeštena u somborskom kraju, održala je šesti po redu „Riđička peka" — manifestaciju koja je iz lokalne fešte prerasla u prekogranični događaj. Ove godine četrdeset dve takmičarske ekipe stigle su u Riđicu, a među njima ne samo iz Srbije, već i iz Republike Srpske i Mađarske. To što ljudi prelaze granice da bi spremili jelo pod sačom govori više o privlačnosti same tradicije nego o bilo kojoj marketinškoj kampanji. Peka nije samo način pripreme hrane — to je ritual koji povezuje generacije, od onih koji mesu pripremaju žar do onih koji sede za stolom i čekaju da se poklopac podigne.
U somborskom kraju, gde se stočarstvo generacijama držalo kao osnova privređivanja, manifestacije poput ove imaju dvostruku ulogu. One neguju kulinarsko nasleđe, ali istovremeno otvaraju prostor za promociju domaćih poljoprivrednih proizvoda. Ove godine su i poljoprivredna gazdinstva i udruženja imala svoje štandove, predstavljajući domaće proizvode, tradicionalne specijalitete i rukotvorine. To nije sporedni detalj — to je suština.
Od boćanja do penja — kako izgleda jedan dan pod sačom
Program je počeo u jutarnjim časovima boćarskim turnirom, što je u vojvođanskom kontekstu logičan izbor — gde ima peke, ima i boćanja. Svečano paljenje peke, koje su obavili članovi Gradskog veća Sava Dojić i Sanja Bojić, zvanično je otvorilo manifestaciju. Time je označen trenutak kada vatra postaje centralni element oko kojeg se sve dešava — i doslovno i metaforički.
Tokom dana organizovan je kulturno-umetnički program, dok su najmlađi posetioci uživali u pena-partiju ispred Doma kulture. Kombinacija ozbiljnog takmičenja u pripremi hrane i opuštenog porodičnog programa pokazuje da organizatori razumeju suštinu: manifestacija mora da zadovolji i one koji dolaze radi takmičenja i one koji dolaze radi atmosfere.
Kada ljudi pređu granicu da bi spremili peku, oni ne dolaze zbog nagrade — dolaze jer osećaju da pripadaju istom jeziku, istom ukusu, istoj tradiciji. — Sava Dojić, član Gradskog veća
Ko je poneo najbolju peku i šta to znači
Stručni žiri je imao težak zadatak — ocenjivao je ne samo kvalitet pripremljenih jela, već i izgled aranžiranih stolova. Ovo je važan detalj jer peka nije samo jelo, već i celokupan doživljaj koji uključuje način serviranja, atmosferu i prezentaciju. Najbolju peku pripremila je Sandra Grčić, drugo mesto pripalo je Igoru Demiru, dok je treće mesto osvojila Slobodanka Milić.
Pored takmičarskih nagrada, dodeljena su i priznanja koja govore o duhu manifestacije. Diploma za počasnog gosta pripala je ekipi iz Prnjavora iz Republike Srpske, što dodatno potvrđuje da „Riđička peka" ima snagu da povezuje srpske zajednice s obe strane Drine. Priznanje za najveselije društvo pripalo je ekipi „Green City" — što u prevodu znači da žiri nije tražio samo najbolje kuvare, već i one koji najbolje neguju duh zajedništva.
Nije samo meso u peki — to su i ljudi oko nje, i priče koje se ispričaju dok vatra tinja. — Sanja Bojić, član Gradskog veća
Zašto manifestacije poput ove znače više od gastronomije
Posetioci su tokom celog dana mogli da obilaze štandove poljoprivrednih gazdinstava i udruženja. To je deo koji često ostane u senci takmičenja u pripremi peke, a zapravo je možda i najvažniji. Domaći proizvodi, tradicionalni specijaliteti i rukotvorine koje su gazdinstva predstavila na štandovima direktno su povezani sa stočarstvom i poljoprivredom kao osnovom ruralnog života. Meso koje se sprema pod sačom dolazi od životinja koje neko gaji, hrani i brine o njima.
U vremenu kada srpsko stočarstvo bori sa padom broja grla, rastom inputa i nesigurnim otkupnim cenama, manifestacije koje promovišu domaće proizvode imaju funkciju koja prevazilazi turizam. One podsećaju potrošače da kvalitetno meso ne dolazi iz supermarketa već od gazdinstava koja moraju da opstanu. Svaki štand sa domaćim sirom, sušenim mesom ili tradicionalnim specijalitetom je mali prozor u svet u kojem poljoprivreda nije sektor koji se dotira, već temelj na kojem počiva sve ostalo.
Manifestacija koja okupi četrdeset dve ekipe i goste iz tri države nije samo turistički događaj — to je dokaz da ruralna Srbija može da bude prekogranični brend ako joj se da šansa. — sagovornik sa terena
Šta se krije iza šest godina uspeha
Šest godina kontinuiteta za jednu lokalnu manifestaciju nije malo. Većina sličnih događaja u Srbiji zapne na drugoj ili trećoj godini, kada entuzijazam splasne i kada novac postane problem. Riđička peka je uspela jer je izrasla iz stvarne potrebe zajednice da se okupi, a ne iz projektnog papira napisanog za neki fond. Četrdeset dve ekipe, gosti iz Republike Srpske i Mađarske, štandovi poljoprivrednih gazdinstava, kulturni program i dečija zabava — sve to zajedno stvara kritičnu masu koja privlači ljude sledeće godine.
Problem je u tome što takve manifestacije u Srbiji retko dobiju sistemsku podršku koja bi im omogućila da prerastu u ozbiljan brend. One žive na entuzijazmu lokalnih ljudi, članova mesnih zajednica i pojedinaca koji ulažu svoje vreme bez garancije da će neko prepoznati vrednost onoga što rade. Riđička peka trenutno funkcioniše upravo zato što ljudi u Riđici veruju u nju — pitanje je samo dokle će to moći da se održi bez strateškog pristupa koji bi ovakve događaje povezao sa ruralnim razvojem, stočarstvom i promocijom domaće proizvodnje.
Ako želimo da srpska poljoprivreda ima budućnost, moramo početi da shvatamo da se ona ne čuva samo subvencijama i otkupnim cenama, već i pekom koja tinja u dvorištu Doma kulture u selu koje na mapu stavlja ono najvrednije što ima — ljude koji znaju šta znači nahraniti zajednicu.
Izvor: Agro TV, 20. jul 2026.
💬 0 comments