Amerikanci troše svoju „polisu osiguranja“ brže nego što je iko mogao da pretpostavi, a posledice tog poteza već se kucaju na vrata svakog gazdinstva koje plaća dizel po pumpi. Strateške rezerve sirove nafte Sjedinjenih Država pale su na nivo koji nije viđen od marta 1983. godine — svega 311,4 miliona barela — nakon što je američka administracija u nekoliko meseci povukla preko sto miliona barela kako bi smirila tržište. Ovo nije samo vest iz Washingtona. Ovo je priča o tome kako geopolitički sukobi na Bliskom istoku preko noći menjaju cenu goriva u Vojvodini, a sa njom i kalkulaciju svake setve.
Kako je Amerika stigla do dna svog rezervoara
Sukob koji je krajem februara eskalirao u američko-izraelski rat protiv Irana izazvao je poremećaj koji se osetio na svakom kontinentu. Cene nafte su naglo skočile zbog pretnji ključnim pomorskim rutama, pre svih Ormuzskog moreuza kroz koji prolazi značajan deo svetske sirove nafte. Washington je reagovao masovnim povlačenjem iz Strateških naftnih rezervi (SPR), oslobađajući ukupno 172 miliona barela po unapred dogovorenom planu. Do danas je povučeno više od sto četiri miliona barela, a samo prošle nedelje iz skladišta je izašlo još pet i po miliona.
Ovo nije bio američki solo potez. Trideset dve zemlje članice Međunarodne agencije za energiju (IEA) koordinisano su oslobodile ukupno četiri stotine miliona barela nafte i derivata, pokušavajući da spreče da energetska kriza prouzrokuje recesiju širom planete. Američki ministar energetike Kris Rajt je potez branio kao neophodnu meru zaštite potrošača i privrede. Ali tempo trošenja rezervi je takav da su analitičari već podigli uzbunu — Sjedinjene Države, kažu, ostaju bez sigurnosne mreže baš onda kad joj najviše treba.
Brojke koje kažu sve
Ukupne zalihe nafte u SAD — komercijalne i strateške zajedno — pale su na 726,2 miliona barela, što je najniži nivo od 1984. godine. Da se podsetimo: strateške rezerve su uspostavljene 1975. godine kao odgovor na naftni embargo arapskih zemalja, čuvaju se u podzemnim slanim pećinama duž obala Teksasa i Luizijane, a njihov maksimalni kapacitet iznosi 714 miliona barela. Danas su te pećine napola prazne.
Brzo iscrpljivanje ove ključne sigurnosne mreže ostavlja Sjedinjene Države opasno ranjivim na buduće šokove. U slučaju nove krize, manevarski prostor za reakciju biće drastično smanjen. — energetski analitičar, izveštaj Reuters
I tu nije kraj problema. Vladina kancelarija za odgovornost (GAO) već je upozorila na zastarelu infrastrukturu SPR sistema — kašnjenja u popravkama i smanjeni kapaciteti mogu da ugroze sposobnost brzog povlačenja ili dopune nafte u kriznim situacijama. Drugim rečima, i ono malo što je ostalo možda neće moći da se izvuče dovoljno brzo kad zatreba.
Administracija je predstavila plan za dopunu: mehanizam takozvane zamene (exchange/swap) po kojem kompanije koje sada povlače naftu moraju kasnije da vrate veću količinu. Očekuje se da se na taj način vrati oko dve stotine miliona barela, što je za dvadeset odsto više od povučene količine. Bez troška za poreske obveznike, kažu. Zvuči dobro na papiru. Ali ko garantuje da će se ta nafta ikada vratiti ako se tržište ne stabilizuje?
Politička igra oko rezervoara
U Americi je sve izbore, pa i nafta. Sadašnja administracija krivi prethodnu za značajno povlačenje zaliha tokom 2022. godine i dugogodišnje zapuštanje infrastrukture. Kritičari aktuelne vlade uzvraćaju da se rezerve koriste kao politički alat za kratkoročno obuzdavanje cena goriva uoči izbora, umesto da služe svojoj izvornoj svrsi — zaštiti od stvarnih prekida u snabdevanju. Istina je verovatno negde između, kao i uvek.
Jedni stručnjaci smatraju da rezerve treba hitno vratiti na nivo od petsto do šest stotina miliona barela. Drugi tvrde da rekordan rast domaće proizvodnje nafte u SAD smanjuje potrebu za tako velikim zalihama. A treći — najradikalniji — predlažu da se koncept strateških rezervi proširi i na ključne metale za zelenu tranziciju, poput litijuma i bakra.
Šta ovo znači za srpskog poljoprivrednika
Evo gde priča iz Teksasa i Luizijane postaje priča iz Kikinde, Sombora i Vršca. Cena dizela na srpskim pumpama ne nastaje u Beogradu — ona nastaje na globalnom tržištu sirove nafte, a srpski poljoprivrednik je na kraju lanca koji tu cenu apsorbuje. Kad Amerika prazni rezerve da bi smirila tržište, to kratkoročno drži cene goriva u nekom normalnom rasponu. Ali kad se rezerve isprazne, a nova kriza se pojavi — nema više šta da se izvuče.
Poljoprivrednik ne može da seti bez dizela i ne može da žanje bez dizela. Svaki dolar na barrelu nafti na kraju stigne do njega kroz cenu goriva, a onda kroz cenu đubriva i transporta. — analitičar agrarnog tržišta
Razmislimo o lancu: sirova nafta se prerađuje u derivate, dizel ide u traktore, ali i u kamione koji prevoze žito, a nafta je i sirovina za proizvodnju azotnih đubriva. Kad nafta poskupi, poskupi sve. Kad Amerika interveniše rezervama, cene se privremeno smire. Ali ta intervencija ima rok trajanja — i taj rok upravo ističe.
Srpski poljoprivrednik je prošao kroz 2022. godinu sa cenama đubriva koje su se udvostručile za mesec dana. Prošao je kroz dizel po preko dvesta dinara po litru. A sada gleda vesti iz Washingtona gde se rezerve prazne tempom koji niko nije planirao. Pitanje nije da li će doći novi šok — pitanje je kad.
Dugoročno, energetska tranzicija ka obnovljivim izvorima postavlja i pitanje buduće svrhe strateških rezervi. Ali dok se ta tranzicija ne završi — a to će trajati decenijama — nafta ostaje krv tokom poljoprivredne proizvodnje. I dok je najveća svetska sila troši svoju rezervu kao da sutra ne postoji, srpski ratar mora da planira kao da sutra može biti gore nego juče.
Izvor: Biznis.rs, 22. jul 2026.
💬 0 comments