Kada se dvadeset jedan mladi zec, star petnaestak sedmica, nađe na novom terenu, to nije samo biološki čin naseljavanja — to je poruka da se lovstvo u Republici Srpskoj posmatra ozbiljno, kao deo agrarne politike, a ne kao usputna hobi-aktivnost penzionisanih čika sa puškama. Lovačko udruženje „Prepelica" iz Pelagićeva je krajem jula 2026. godine izvršilo unos divljeg zeca u svoje lovište, sa dva jasna cilja: povećanje brojnosti i genetsko oplemenjivanje postojeće populacije. A novac za tu priču nije došao iz džepova članova, već kroz program Agencije za agrarna plaćanja Republike Srpske.
Zašto je unos zeca vest vredna pažnje
Lovstvo je u regionu dugo tretirano kao rubna delatnost — negde između sporta, tradicije i poljoprivrede, bez jasne institucionalne podrške. Ali kada Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske i Agencija za agrarna plaćanja godinama za redom izdvajaju sredstva za sektor lovstva, to govori da je neko prepoznao vrednost održivog upravljanja divljači. Unos divljeg zeca nije puko „puštanje životinja u šumu" — to je pažljivo isplaniran postupak koji zahteva poznavanje terena, gustoće postojeće populacije, kvaliteta staništa i genetskog materijala koji se unosi.
Pelagićevo, kao deo lovačkog terena u Republici Srpskoj, nije izuzetak u trendu opadanja brojnosti zeca. širom regiona, populacije divljeg zeca su pod pritiskom — od gubitka staništa intenzivnom poljoprivredom, preko klimatskih promena koje pomeraju cikluse razmnožavanja, do bolesti i predatora. Zec je vrsta koja brzo reaguje na promene u ekosistemu, i kada ga nestane, to je pokazatelj da nešto dublje nije u redu sa odnosom čoveka prema zemlji.
Dvadeset jedan zec, petnaest sedmica, ravnomerno raspoređeni
U konkretnom slučaju, u lovište LU „Prepelica" uneseno je dvadeset jedna jedinka divljeg zeca, starosti oko petnaest sedmica. To je značajna brojka za jedno lovačko udruženje — ne radi se o simboličnom unosu tri ili četiri životinje, već o ozbiljnom naseljavanju koje može da promeni demografsku sliku lokalne populacije. Jedinke su raspoređene po sekcijama udruženja, što znači da nije reč o ispuštanju na jednoj tački, već o planskom raspoređivanju po teritoriji lovišta. Ovaj pristup je ključan jer omogućava ravnomerno naseljavanje i sprečava prenatrpanost na jednom području, što bi dovelo do konkurencije za resurse i povećanog mortaliteta.
Petnaest sedmica starosti je optimalan period za unos — mladi zec je dovoljno odrastao da preživi samostalno, ali dovoljno mlad da se adaptira na novo stanište bez prevelikog stresa. Zec u toj dobi već ima razvijene instinkte za bekstvo od predatora i prepoznavanje hrane, a još uvek nije formirao čvrstu teritorijalnu vezu prema mestu rođenja.
Ovo nije prvi put da radimo unos, ali svaki put je izazov — zec je osetljiva vrsta, i ako stanište nije pripremljeno, novac je bačen. Rasprostranjivanje po sekcijama je ključno jer zec ne trpi gužvu. — predstavnik LU „Prepelica" Pelagićevo
Sredstva za ovu aktivnost obezbeđena su kroz program Agencije za agrarna plaćanja Republike Srpske, što je važno iz dva razloga. Prvo, pokazuje da lovstvo ulazi u red regulisanih, subvencionisanih delatnosti sa transparentnim finansijskim okvirom. Drugo, to znači da postoji mehanizam kontrole — ko dobije novac, mora da opravda rezultat.
LU „Prepelica" je u zvaničnoj zahvalnosti istakla ulogu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS i Agencije za agrarna plaćanja, naglašavajući da podrška traje „već dugi niz godina". Ta fraza je važna jer govori o kontinuitetu, a ne o jednokratnoj akciji. Bez kontinuiteta, svako naseljavanje je Sizifov posao — unesete zeca, on se razmnoži, ali sledeće godine nema novog unosa, i populacija ponovo pada.
Šta ovo znači za širu sliku lovstva i poljoprivrede
Odnos lovstva i poljoprivrede je uvek bio napet. Poljoprivrednici vide divljač kao pretnju usevima, lovci kao resurs koji treba očuvati. Zec je tu granična vrsta — može da nanese štetu na mladim usevima, ali je i indikator zdravlja agroekosistema. Kada lovstvo dobija novac iz agrarnih fondova, to implicitno znači da se divljač posmatra kao deo poljoprivrednog pejzaža, a ne kao nešto izvan njega.
Lovstvo ne može da opstane kao zatvoreni sistem. Ono je deo poljoprivrede, deo ruralnog razvoja, i dok god ga tako ne tretiramo, nasumično ćemo gubiti vrste. — izvor blizak Lovačkom savezu Republike Srpske
Praksa unosa divljači u lovišta je u regionu postala standardni alat za obnovu populacija, ali kvalitet tog rada zavisi od dva faktora: genetskog materijala i postupka puštanja. Dvadeset jedan zec iz drugog područja donosi svež genetički materijal, što je ključno za izbegavanje srođivanja u malim, izolovanim populacijama. Ako bi se zec samo „dopunjavao" jedinkama iz istog regiona, genetska raznolikost bi opadala, a sa njom i otpornost na bolesti i klimatske ekstreme.
Drugi faktor — postupak puštanja — je ovde rešen raspoređivanjem po sekcijama. To je ispravan pristup koji poštuje teritorijalnu prirodu vrste. Zec koji se nađe u prenatrpanom prostoru brzo pada na račun predatora, bolesti ili jednostavno napušta teritoriju.
Ključni zaključci
- LU „Prepelica" Pelagićevo unela je 21 zeca starog oko 15 sedmica u lovište
- Jedinke su raspoređene po sekcijama udruženja za ravnomerno naseljavanje
- Cilj: povećanje brojnosti i genetsko oplemenjivanje
- Finansiranje: Agencija za agrarna plaćanja Republike Srpske
- Ministarstvo poljoprivrede RS podržava lovstvo „dugi niz godina"
Analiza: Lovstvo kao deo agrarne politike
Dugoročno gledano, pitanje je da li ovakvi unosi rešavaju problem ili samo odlažu. Zec ne nestaje zato što ga nema ko da unese — nestaje jer mu stanište postaje nepodnošljivo. Intenzivna poljoprivreda, uklanjanje živica, preoravanje pašnjaka i usevi koji se beru do poslednjeg metra — sve to oduzima zecu zaklon i hranu. Unos dvadeset jedne jedinke godišnje je korak napred, ali ako se teren ne unapređuje paralelno — očuvanje živica, poštovanje ekoloških koridora, kontrola predatora — taj zec će završiti na trpezi lisice ili pod točkovima kombajna.
Ipak, treba priznati: LU „Prepelica" radi ono što može sa onim što ima. I činjenica da Agencija za agrarna plaćanja Republike Srpske finansira ovaj rad znači da je neko na institucionalnom nivou donosio odluku da lovstvo nije marginalizovano. U Srbiji to još uvek nije slučaj na istom nivou — lovstvo je kod nas često prepušteno samo sebi, sa minimalnim subvencijama i bez jasne strategije obnove populacija divljači. Primer iz Pelagićeva pokazuje da se sa malo novca i puno planiranja može napraviti razlika.
Kada institucija stoji iza lovačkog udruženja, to menja dinamiku odgovornosti. Ne može se onda reći „lovci su sami krivi što nema divljači" — jer država je suinvestitor u tom poslu. A suinvestitor ima pravo da pita za rezultat.
Izvor: Agro TV, 22. jul 2026.
💬 0 comments