Pedeset hiljada tona ribe koliko bi trebalo da pojedemo godišnje, a proizvedemo tek petinu toga. Ostalo stiže iz tuđih ribnjaka, dok se naši gase jedan po jedan — bez vode, bez subvencija i bez ikakve naknade za gubitke koje donose virusi protiv kojih nema lekara.
\n\nSektor koji se topi dok broj firmi raste
\n\nPriča o domaćoj akvakulturi u 2025. godini je priča o prividu. Bonitetna kuća CompanyWall je presekla račune i brojevi govore jezik koji ne trpi tumačenje: sto dvadeset jedna aktivna kompanija posluje u slatkovodnoj akvakulturi, četiri više nego prethodne godine i sedam više nego 2023. Ali taj blagi rast na papiru je maska za realnost na terenu. Više registrovanih firmi ne znači više ribe — znači samo da se neko upisao u registar dok se drugi gasi.
\n\nUkupni prihodi sektora pali su sa 10,13 milijardi dinara u 2023. na 9,32 milijarde u 2025. godini. Pad dobiti je još brutalniji: sa 371,8 miliona na svega 125,9 miliona dinara za dve godine. To je skoro dve trećine dobiti koje više nema. A kad dobit pada gotovo tri puta brže od prihoda, znači da troškovi jure uzbrdo dok prodajna cena ne prati.
\n\nBroj zaposlenih je u istom periodu pao sa 941 na 867 radnika. Sedamdeset četvoro ljudi je napustilo sektor za dve godine. Neki su otišli tražeći sigurniji hleb, neki su otpušteni jer se ribnjaci gase. A vlast to zove "blagi rast broja registrovanih kompanija".
\n\nVirus koji ubija bez naknade
\n\nProfesor Zoran Marković sa Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu ne bira reči kada opisuje stanje. Za njega je problem broj jedan zarazne bolesti, koje mogu da pobiju celu populaciju ribe u ribnjaku. Šaranske ribnjake napadaju koi herpesvirus šarana (KHV) i CEV, poznat kao bolest spavanja šarana. Kod nekih uzrasnih kategorija, uginuće može da zahvati gotovo celokupnu populaciju.
\n\n\n\n\nProizvođači ribe, za razliku od drugih stočara, uglavnom sami snose štetu nastalu zbog zaraznih bolesti. Takvi gubici su doprineli gašenju više ribnjaka tokom prethodnih godina. — Zoran Marković, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu
\n
Pastrmsku proizvodnju pritišću infektivna nekroza pankreasa (IPN) i virusna hemoragijska septikemija. I one mogu da odnesu značajan deo proizvodnje. Dok govedari i svinjari bar imaju nekakav okvir za naknadu štete od zaraznih bolesti, ribari stoje sami pred gubitkom koji može da im obriše kompletnu godinu rada. I niko ne piše o tome zakon.
\n\nVoda nestaje, pastrmka se guši
\n\nKlima ne pita za registar ni za subvencije. Nikola Ilijašević iz preduzeća Perućac IN, čiji se ribnjak nalazi kod izvora reke Vrelo, kaže da proizvođači iz godine u godinu imaju sve manje kvalitetne vode. Rezultat je brutalno konkretan: na tom ribnjaku danas se može proizvesti gotovo upola manje ribe nego pre pet do sedam godina.
\n\nManji protok i više temperature leti povećavaju rizik od nedostatka kiseonika i uginuća pastrmke. Neki ribnjaci ubacuju tečni kiseonik da bi riba preživela kritične periode. Ali kako Ilijašević kaže, to je samo kupovanje vremena — ne može da zameni dovoljne količine hladne, čiste vode potrebne za rast i razvoj ribe.
\n\n\n\n\nSrbija zbog ograničenih prirodnih resursa trenutno teško može znatnije da poveća proizvodnju pastrmke, bez obzira na tražnju na tržištu. — Nikola Ilijašević, preduzeće Perućac IN
\n
Pastrmka zahteva stalan dotok hladne, čiste i kiseonikom bogate vode. Kad izvori slabe i voda se greje, kapacitet pada i nema inženjerskog rešenja koje to može da popravi. Priroda je postavila granicu, a klima je pomerala.
\n\nUvoz prekriva prazninu
\n\nDok domaći ribnjaci gube bitku sa vodom i virusima, tržište se puni tuđom ribom. Pastrmka se uvozi iz Bosne i Hercegovine, gde su hidrološki uslovi još povoljniji. Šaran stiže iz Mađarske, Češke, Poljske, Hrvatske i drugih evropskih država.
\n\nMarković navodi da je Srbija među evropskim zemljama sa najmanjom potrošnjom ribe — oko pet kilograma po stanovniku godišnje. Domaća proizvodnja i izlov obezbeđuju tek oko petine potreba tržišta. Na uvoz ribe i prerađevina godišnje se troši više od sto miliona dolara. To je novac koji odlazi iz zemlje jer nismo uspeli da održimo sopstveni sektor.
\n\nPosebno zabrinjava gašenje šaranskih ribnjaka u Vojvodini, gde su koncentrisani najveći domaći proizvodni kapaciteti. Proizvođači upozoravaju da visoki troškovi, bolesti, nameti i neizvesna proizvodnja čine nemogućim konkurenciju uvoznoj ribi. Vojvodina, koja je nekada bila srce šaranske proizvodnje, postaje teren gašenja.
\n\nDeset dinara koje niko nije video četiri godine
\n\nTreći udarac dolazi iz ministarstva. Podrška za proizvedenu konzumnu ribu iznosila je deset dinara po kilogramu — što je, kako Marković primećuje, svega oko dva odsto veleprodajne cene. Ali čak i to je bilo previše za državni budžet: te subvencije proizvođačima nisu isplaćivane prethodne četiri godine.
\n\nDeset dinara po kilogramu, i to nije isplaćeno četiri godine zaredom. Dok u istom periodu ratar dobija po hektaru, stočar po grlu, voćar po zasadu — ribar ne dobija ništa. I onda se čudimo što se ribnjaci gase.
\n\nMarković kao prvu meru predlaže povećanje podsticaja na najmanje četrdeset dinara po kilogramu, uz isplatu zaostalih obaveza i uključivanje akvakulture u programe za izgradnju i opremanje stočarskih objekata. Proizvođači traže i naknadu štete od zaraznih bolesti, te preispitivanje ili ukidanje vodnih doprinosa i ekoloških naknada za šaranske ribnjake.
\n\nŠta ovo znači za srpsku poljoprivredu
\n\nOva priča nije samo o ribi. Ona je arhetip svega što je pogrešno u odnosu države prema sektorima koje ne razume. Akvakultura je godinama tretirana kao egzotična delatnost — nigde u registrima podsticaja, nigde u programima naknada štete, nigde u strateškim dokumentima koji se pišu za ratare i stočare. A riba je hrana, ribnjak je poljoprivreda, i čovek koji gaji šarana u Somboru je isti proizvođač kao i onaj koji gaji pšenicu u Kikindi.
\n\nPad dobiti za dve trećine u dve godine nije tržišna fluktuacija. To je strukturalni kolaps. Kad sektor gubi dve trećine dobiti dok mu rastu troškovi i pada voda, on ne treba podršku — on treba preporod. I taj preporod ne dolazi od samog sebe.
\n\nSto miliona dolara uvoza godišnje je novac koji bi trebalo da ostane u Srbiji. Ali neće ostati dok god je podsticaj deset dinara po kilogramu — i to neplaćen. Neće ostati dok god ribar snosi sam štetu od virusa koje ne može da predvidi ni da spreči. Neće ostati dok god se Vojvodina gasi ribnjak po ribnjak, a niko ne pita zašto.
\n\nSrbija koja uvozi šarana iz Mađarske i pastrmku iz BiH je Srbija koja se odrekla sopstvenih reka, sopstvenih izvora i sopstvenih proizvođača. A reka ne čeka — ni voda, ni riba, ni čovek koji je gaji.
\n\n\n\n
Izvor: Agro News, 27. jul 2026.
💬 0 comments