Dok velike mlekare u Srbiji godinama diktiraju cenu otkupa i gaze proizvođače koji imaju po pet krava, u Guči se kuva nešto što bi moglo da promeni odnos snaga. Ne radi se o trumpetama i saboru, već o ozbiljnom pokušaju da se malim gazdinstvima vrati dignitet. Ekološko društvo Dragačevo pokrenulo je projekat koji nudi ono što sistem decenijama uskraćuje: priliku da sami prerađuju, umrežavaju se i prodaju svoj proizvod bez posrednika.
Zašto baš sada i zašto baš Dragačevo
Srpsko mlekarstvo je u dubokoj krizi koja traje godinama i ne pokazuje znake smirivanja. Mali proizvođači nestaju sa mape jer im otkupna cena mleka ne pokriva ni troškove stočne hrane, a kamoli rad i vreme koje ulažu. Oni koji ostanu često nemaju kome da prodaju, jer velike mlekare monopolski se ponašaju i odbacuju mleko kad im to odgovara. U tom okruženju, zanatska prerada mleka postaje ne luksuz, nego pitanje preživljavanja.
Projekat „Znanje, prerada i umrežavanje za održivi razvoj mlekarstva u Srbiji" ide do petnaestog oktobra ove godine, a sprovodi ga Ekološko društvo Dragačevo iz Guče. Dragačevo nije slučajno izabrano za ovu misiju. Taj kraj ima tradiciju zanatske prerade mleka, sremskog i homoljskog sira, kajmaka, i ljudi koji znaju šta znači napraviti dobar sir od mleka koje sami proizvedu. Aktivnosti će biti centrirane u Guči, ali organizatori su jasni: poziv je otvoren za proizvođače, prerađivače, sirare, stočare, veterinare i stručnjake iz svih krajeva Srbije.
Šta projekat konkretno donosi
Ovo nije još jedan okrugli sto na kom će se pričati o „potencijalima" uz kafu i kolače. Projekat ima tri konkretna izlaza koji bi trebalo da promene život na terenu i donesu merljive rezultate. Prvi je formiranje baze podataka proizvođača, prerađivača i stručnjaka iz oblasti stočarstva, veterinarstva, mlekarstva i sirarstva. Zvuči jednostavno, ali u zemlji gde ni Ministarstvo poljoprivrede nema tačan pregled ko proizvodi koliko mleka i ko bi mogao da prerađuje — ovo je revolucionarno.
Drugi stub su teorijske i praktične obuke za proizvodnju različitih vrsta sireva i drugih mlečnih proizvoda. Treći je razvoj mreže saradnje kroz Udruženje seoskih sirara Srbije, koje bi trebalo da postavi pravi okvir za kolektivno pregovaranje, razmenu iskustava i zajednički nastup na tržištu. Kratak lanac snabdevanja — od gazdinstva do potrošača, bez posrednika — jeste koncept koji u Evropi već godinama radi i održava male proizvođače.
Mali proizvođač mleka danas nema šta da izgubi. Otkupne gažde su mu preko glave, a država ga tretira kao statističku grešku. Jedini izlaz je da uzme sud mleka u svoje ruke i napravi od njega sir koji će prodati direktno kupcu. — predstavnik Udruženja seoskih sirara Srbije
Kod nas se o tome priča na papiru, ali na terenu malo ko zna kako da ga implementira bez pomoći. Ovaj projekat pokušava da premosti tu razliku između deklaracije i prakse, nudeći alat umesto praznih obećanja. Organizatori pozivaju sve zainteresovane — proizvođače mleka, prerađivače, stručnjake, poljoprivredna udruženja, zadruge, pa i potrošače — da se jave putem elektronske pošte i uključe u aktivnosti. Rok je petnaesti oktobar, što znači da ima vremena, ali ne previše. Ko propusti ovaj voz, sledeći možda neće doći tako brzo.
Analiza: Šta ovo znači za srpsko mlekarstvo
Hajde da budemo iskreni i gledamo stvari onakvim kakve jesu, bez ullepšavanja. Srpsko mlekarstvo je podeljeno na dva sveta koja se retko dodiruju. S jedne strane su velike mlekare sa hiljadama proizvođača u sistemu, sa otkupnim cenama koje se pomeraju za par dinara gore-dole dok se hrana za krave poskupljuje za trideset posto. S druge strane su mali proizvođači sa deset, petnaest, dvadeset krava koji ne mogu da uđu u taj sistem jer im je mleko „previše" ili „premalo".
Treći svet — onaj koji ovaj projekat pokušava da izgradi — je svet zanatskog sirarstva i direktne prodaje. Proizvođač koji ima dvadeset krava, pravi sir u svojoj mini-sirani, prodaje ga na pijaci, u restoranu, direktno kupcu koji dođe na gazdinstvo. Taj model zahteva znanje, higijenske uslove, sertifikaciju i — najvažnije — mrežu ljudi koji rade istu stvar i mogu da pomognu.
Nismo mi protiv velikih mlekara. Mi smo za to da i onaj ko ima petnaest krava može da živi od svog rada. A to danas, bez prerade i bez direktne prodaje, jednostavno nije moguće. — sirar iz Dragačeva, učesnik prethodnih obuka
Problem je u tome što država decenijama tretira male proizvođače kao smetnju, a ne kao resurs koji treba čuvati. Subvencije po grlu su simbolične i ne menjaju sliku na terenu. Inspekcijske kontrole su takve da je lakše zatvoriti mini-siranu nego je legalno voditi po svim propisima. Dozvole za direktan prodaj mlečnih proizvoda su birokratski labirint u kom se većina odustane pre kraja. U tom kontekstu, projekat koji edukuje, umrežava i stvara bazu podataka jeste korak u pravom smeru — ali je samo korak.
Pravo pitanje je šta će biti posle petnaestog oktobra kada se projekat zvanično završi. Da li će Udruženje seoskih sirara Srbije dobiti institucionalnu težinu koja mu omogućava da sedne za sto sa Ministarstvom poljoprivrede i kaže: „Ovo su nam problemi, ovo su nam rešenja"? Ili će ostati još jedan lepi projekat sa EU novcem, sa fotografijama nasmejanih sirara i izveštajem koji završi u fioci nekog službenika u Beogradu?
Zaključak
Dragačevo radi pravu stvar i to treba priznati bez rezervi. Povezivanje malih proizvođača mleka, edukacija za zanatsku preradu i izgradnja kratkih lanaca snabdevanja nije moda — to je put preživljavanja za hiljade gazdinstava koja danas stoje na ivici. Ali projekti isteknu, a problemi ostanu ako nema sistemske podrške. Dok se srpska poljoprivredna politika ne okrene malom proizvođaču kao prioritetu, a ne kao statističkoj fusnoti, sve će ovo biti kapanje u more. A more je duboko, a kiše nema.
Izvor: AgroSmart, 3. avgust 2026.
💬 0 komentara