Dok se termometri penju ka ciframa koje više ne iznenađuju nikoga osim useva, Republički štab za vanredne situacije okupio se po koji put zaredom da konstatuje ono što svaki ratar već nedeljama oseti na svojoj koži — sistem koji drži na okupu struju, vodu i transport u ovoj zemlji podjednako je na rubu izdržljivosti. Toplotni talas koji ne popušta i vodostaj Dunava koji se ne seća ovakvih brojeva doveli su Srbiju u situaciju u kojoj se više ne govori o pojedinačnim problemima, već o lancu koji puca na svakoj karici.
Reka koja više ne nosi ni robe ni nade
Dunav je oduvek bio krvotok ove zemlje, ali danas taj krvotak pumpa na dvadeset odsto. Bezdan je zabeležio novi rekordno niskog vodostaja — sto šezdeset tri centimetra, sa tendencijom da padne i ispod te crte. To nije samo broj na hidrološkoj stanici, to je realnost u kojoj šlepovi ne mogu da prođu, gde se teret mora prebacivati na drum, i gde cena transporta svake tone žita, đubriva ili goriva raste sa svakim centimetrom koji reka izgubi.
Kapetan rečne plovidbe Vladica Zdravković je jasan i bez ulepšavanja kada kaže da su Bogojevo, Bezdan i Apatin kritične tačke, ali da problem ne zaobilazi ni Novi Sad, Prahovo ni sve što leži ispod Đerdapa.
„Blizu smo odustajanja i od trgovačke mornarice transporta robe. Transport robe se već vrši smanjenim kapacitetima." — Vladica Zdravković, kapetan rečne plovidbe
Ovo znači da usev koji ratar pobere ove jeseni, umesto da jeftino otputuje brodom do crnomorskih luka, ide na drum koji je skuplji, sporiji i koji već vapi za investicijama. Svaki ratar koji je ikada pokušao da izračuna logistiku od svog gazdinstva do luke zna — kad reka stane, cenu plaća onaj koji je najmanje kriv.
Đerdap 1, srpski stub elektroenergetskog sistema, trenutno proizvodi na dvadeset odsto svog kapaciteta. To je broj koji direktno pogađa navodnjavanje, skladištenje i svaki segment proizvodnje koji zavisi od pumpanja vode ili hlađenja useva u plastenicima. Štab apeluje na racionalno korišćenje struje i vode, ali apel u eri kada se merkur lomi iznad četrdeset stepeni zvuči kao poziv u pomoć koji dolazi nakon što je šteta već delimično nastala.
Region gori istim problemima
Srbija nije sama u ovom čvoru. Mađarske vlasti pripremaju štednju električne energije širom države, prateći situaciju iz minuta u minut. Rumunska vojska je otišla korak dalje — uništila je stenovitu prepreku kako bi usmerila veći tok Dunava ka nuklearnoj elektrani „Černavoda". Susedi rešavaju problem dramatično, vojnom intervencijom, jer je cena alternative — nestanka struje za milione ljudi — jednostavno previsoka.
To što cela regija pokušava da izbegne sistemski krah ne treba da umiri srpskog poljoprivrednika. Naprotiv. Ako Mađarska uvede štednju, ako Rumuni preusmeravaju vodu za nuklearke, pitanje je koliko dugo Srbija može da se oslanja na sopstvene rezerve i sopstvenu reku koja je sve plića. Dunav ne pripada samo nama, ali mi od njega živimo više nego što bismo želeli da priznamo.
Suncokret prkosi, ali ne pitaj za kukuruz
U sred ove apokaliptične slike, postoji jedna tačka svetlosti koja zaslužuje pažnju. Dr Vladimir Miklič, jedan od najuglednijih stručnjaka za suncokret u Srbiji, ne krije optimizam.
„Suncokret deluje dobro i u ovoj godini ima sav potencijal da bude bolji nego prošle i prethodne godine." — dr Vladimir Miklič, stručnjak za suncokret
To je važno čuti. Suncokret je kultura koja je izdržala suše i u mnogo gorim uslovima, i ako Miklič kaže da ima potencijala, treba mu verovati — čovek je proveo decenije u usevu i retko kad je optimističan bez razloga. Problem je u tome što suncokret ne može sam da nosi celokupnu ratarski bilans ove zemlje. Ono što izvor ne kaže, ali svaki ratar na terenu zna, jeste da kukuruz u ovoj fazi pod četrdeset stepeni bez kapi kiše gubi prinos iz sata u sat. Soja, koja je u fazi punjenja zrna, takođe vene pred našim očima. Pšenica je već požnjevena i njoj suša ne može više da naškodi, ali letnje kulture upravo sada ulaze u najkritičniji period.
Šta ovo znači za srpskog ratara
Kada se saberu svi delovi ove jednačine — Đerdap na petini snage, Dunav na rekordno niskom vodostaju, rečni transport na ivici obustave, regionalna štednja struje i toplotni talas koji ne popušta — dobija se slika u kojoj poljoprivrednik nije samo žrtva vremenskih prilika, već i taoca sistema koji nije izgrađen za ovakve ekstreme. Navodnjavanje u Srbiji pokriva manje od deset odsto obradivih površina, dok u Evropskoj uniji taj broj prelazi četrdeset procenata. Svaki sušni period je za nas podsmev, a ovaj je brutalan.
Ratar koji danas gleda u svoj kukuruz i vidi kako se klip suši na stabljici pre nego što je zrno uopšte stiglo da se formira, ne treba da mu niko objašnjava šta znači sto šezdeset tri centimetara kod Bezdana. On to oseća na svom gazdinstvu. Ali ono što mu treba jeste sistem koji će prepoznati da je navodnjavanje infrastruktura od nacionalnog značaja, jednako kao autoput ili železnica. Dok se to ne dogodi, svaki toplotni talas je kazna koju plaćamo svi, a najviše onaj koji hranu proizvodi.
Ovo leto će proći, usevi će se poberti, neki bolje neki gore. Ali dok god Đerdap može da padne na dvadeset odsto a Dunav na istorijski minimum a mi nemamo plan B za navodnjavanje i transport — mi ne rešavamo krizu, mi je samo preživljavamo. A preživljavanje nije strategija, to je čekanje sledeće nesreće.
Izvor: AgroFin, 4. avgust 2026.
💬 0 comments