Dok investitori broje kilovate i profit, naši ljudi broje jutra zemlje koja mogu da izgube zauvek. Ministarstvo rudarstva i energetike gura novi zakon kroz proceduru, obećavajući brže papire za solarne i vetroelektrane. Međutim, iza te administrativne olakšice krije se pitanje koje tišti svakog gazdu u Srbiji. Na čijoj će se grudi graditi nove elektrane i da li će plodna njiva postati betonirana zona.
Zašto se žuri sa energetskom tranzicijom
Srbija već godinama pokušava da ubrza razvoj obnovljivih izvora energije, ali administracija je spora. Propisi su nepovezani, a investitori čekaju godinama na dozvole koje često nikad ne stignu. Uvođenje zona ubrzanog razvoja trebalo bi da reši taj problem na papiru. Država bi unapred odredila područja pogodna za izgradnju solarnih i vetroelektrana, a na tim lokacijama bi dozvole išle brže i sa manje koraka.
To se uklapa sa evropskim direktivama RED II i delom RED III, koje podstiču veću upotrebu energije iz obnovljivih izvora. Evropa želi više sunca i vetra, manje uglja i gasa, a Srbija to formalno prati. Neki projekti bi čak mogli da budu oslobođeni obaveze sprovođenja procene uticaja na životnu sredinu. Zvuči kao napredak, ali brzina u birokratiji često znači sporost u zaštiti interesa onih koji zemlju obrađuju.
Šta kažu brojke i ko se javio
Ministarstvo je objavilo Polazne osnove za izmene zakona, a javnost je imala priliku da dostavi komentare od 19. juna do 7. jula. Primljena su devedeset četiri komentara od petnaest podnosilaca, što pokazuje da interesovanje nije izostalo. Među njima su Centar za unapređenje životne sredine, Beogradska otvorena škola i Platforma za društveni razvoj i inovacije. To su organizacije koje prate energetsku tranziciju iz ugla zaštite prirode i prostora, i njihov glas u ovom procesu nije zanemarljiv.
Zvuči logično: odrediš zonu, skratiš proceduru, izgradiš elektranu. Ali u praksi, pitanje koje organizacije civilnog društva postavljaju je jednostavno i bolno. Da li Srbija uopšte raspolaže dovoljno pouzdanim podacima da bezbedno odredi te zone? Granice ekološke mreže još nisu konačno utvrđene, a procedure procene uticaja i dalje se razvijaju.
Energetska tranzicija i zaštita prirode ne smeju da budu suprotstavljeni ciljevi. Dugoročno održiv razvoj obnovljivih izvora moguć je samo ukoliko se istovremeno štite prirodni resursi i prava lokalnih zajednica. — predstavnik Centra za unapređenje životne sredine
Određivanju zona ubrzanog razvoja, prema upozorenjima iz javnosti, morale bi da prethode detaljne analize prostora, staništa, zemljišta, vodnih resursa i prisustva zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta. Bez toga, ubrzanje je samo skraćivanje vremena za greške koje će neko drugi platiti.
Rizik za poljoprivredno zemljište i prirodu
Evo šta za poljoprivrednike nije apstraktno pitanje već realna pretnja egzistenciji. Neodgovarajuće planiranje velikih solarnih i vetroenergetskih projekata može da dovede do zauzimanja kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta. Već sada se dešava da investitori traže najbolje, najravnije, najpristupačnije parcele, a to su često upravo one koje su najplodnije. Fragmentacija staništa, ugrožavanje ptica i drugih životinjskih vrsta, pritisak na izvore vode i lokalnu infrastrukturu, sve su to rizici koji se ne završavaju na papiru.
Jedna od ključnih preporuka organizacija koje su dostavile komentare jeste primena načela prvo već izgrađeni prostori. To znači da bi prednost trebalo dati postavljanju solarnih panela i drugih OIE objekata na lokacijama koje su već izgrađene ili degradirane, umesto na plodnom zemljištu i prirodnim staništima. Takve lokacije obuhvataju krovove i fasade stambenih i poslovnih zgrada, industrijske zone i napuštene industrijske komplekse.
Kraće procedure ne smeju da se svode na smanjenje kontrole nad projektima koji mogu imati posledice po prirodu i lokalno stanovništvo. — predstavnik Beogradske otvorene škole
Na ovim prostorima proizvodnja energije može se povećati uz znatno manje rizike po biodiverzitet, poljoprivrednu proizvodnju i korišćenje zemljišta. To ne znači da veliki projekti na novim lokacijama treba da budu potpuno isključeni. Znači da bi pre njihovog odobravanja trebalo proveriti da li postoje odgovarajuće već izgrađene ili degradirane površine. Logika je prosta, ako možeš na krov, ne staj na njivi.
Propisi koji se ne slažu međusobno
Jedan od najvećih problema za građane i privredu jeste veliki broj dozvola i administrativnih postupaka koji se moraju sprovesti pre izgradnje elektrane. Organizacije upozoravaju da izmene Zakona o korišćenju obnovljivih izvora energije neće biti dovoljne ukoliko istovremeno ne budu usklađeni propisi iz oblasti planiranja i izgradnje. Prema evropskim pravilima, postupci odobravanja, sertifikacije i licenciranja moraju biti objektivni, srazmerni i neophodni.
Posebno je važno utvrditi da li Srbija raspolaže dovoljno pouzdanim podacima da bezbedno odredi područja na kojima će razvoj OIE imati prioritet. — predstavnik Platforme za društveni razvoj i inovacije
Ako nemate usklađenje između zakona o energetici, planiranju, zaštiti prirode i poljoprivrednom zemljištu, onda svaki pojedinačni propis radi u svom pravcu i nikom nije lakše. Za poljoprivrednike koji razmišljaju o postavljanju solarnih panela na svojim krovovima ili napuštenim parcelama, izmene zakona bi mogle da budu dobra vest. Kupci-proizvođači bi trebalo da dobiju olakšan položaj, a energetske zajednice bi konačno mogle da počnu da rade.
Brzina bez kontrole je skup luksuz
Pogledajmo stvari jasno, Srbija treba obnovljive izvore energije i to nije upitno. Uvoženje energenta, zavisnost od uvoza, starenje termoelektrana, klimatske obaveze, sve to gura državu ka brzom razvoju OIE. Ali brzina koja se plaća gubitkom plodnog zemljišta ili uništavanjem staništa nije tranzicija, to je trgovina kratkog daha. Najveći problem ovog procesa je što su propisi fragmentisani i ne razgovaraju jedni sa drugima.
Zakon o OIE ne može sam da reši ono što Zakon o planiranju i izgradnji, Zakon o zaštiti prirode i Zakon o poljoprivrednom zemljištu nisu uskladili. Ako ministarstva ne komuniciraju, ako procedure nisu povezane, onda zone ubrzanog razvoja postaju zone ubrzanog uništavanja. Ne zato što je ideja loša, nego jer je okruženje nespremno da prihvati tako velike promene bez posledica.
Organizacije civilnog društva traže da proces bude otvoren, transparentan i da u njega budu uključeni stručna javnost, civilno društvo, privreda, lokalne samouprave i stanovnici područja na kojima se planiraju novi projekti. To nije birokratski zahtev, to je uslov bez kojeg svaka promena zakona postaje papir koji se pije. Stručnjaci moraju imati reč pre nego što bageri krenu u rad.
Zaključak urednika
Izmene Zakona o OIE su potrebne i očekivane, ali ne po svaku cenu. Ako se urade na brzinu, bez analize prostora i bez slušanja onih koji na tom prostoru žive i rade, napraviće više štete nego koristi. Plodno zemljište nije obnovljivi resurs, jednom zauzeto, nestaje za generacije. A solarni paneli se mogu staviti i na krov, njiva se ne može vratiti.
Izvor: Agro News, 5. avgust 2026.
💬 0 komentara