U selu Izvor, nedaleko od Pirota, grupa žena je sedela u krugu i razgovarala o zemlji. Ne o zemlji kao političkom pitanju, već o onoj pravoj — pod noktima, pod patikama, pod stotinama godina tradicije koja polako gubi dah. Petnaest žena iz pet sela okupilo se na prvoj radionici projekta „Žene za selo i poljoprivredu", a ono što se tih nekoliko sati dogodilo u toj prostoriji vredi više nego bilo koji zvanični dokument o ruralnoj politici koji je ove godine potpisan u Beogradu.
Zašto je ovo važno baš sada
Selo u Srbiji umire — to nije metafora, to je demografska realnost koju svaki popis potvrđuje sa sve preciznijom bezosećajnošću. A u tom procesu nestajanja, žene su i najranjiviji i najotporniji deo priče. Najranjiviji jer na sebi nose teret domaćinstva, dece, starijih i imanja, a da ih sistem vidi kao statističku jedinicu, ne kao proizvođača. Najotporniji jer upravo one, kad muškarci odu u grad ili u inostranstvo, drže imanja na okupu — često bez ikakve formalne registracije, bez prava na subvencije, bez glasa u poljoprivrednim zadrugama.
Projekat „Žene za selo i poljoprivredu" koji sprovodi Udruženje žena „Izvorsko zrno" iz Izvora, uz podršku programa „Snaga građanskog učešća za održivu poljoprivredu u Srbiji" koji finansira Evropska unija, pokušava da preokrene tu dinamiku. Ne izgovaranjem, već radom na terenu — radionicama, edukacijom, razmenom iskustava. Prva radionica održana je početkom avgusta, a tokom narednih meseci planiran je čitav niz aktivnosti: od dodatnih edukativnih susreta, preko studijskih poseta, do promocije lokalnih proizvoda.
Pet sela, petnaest žena, jedna poruka
Učesnice su došle iz pet sela u okolini Pirota — Gnjilana, Berilovca, Izvora, Novog Zavoja i Staničenja. Petnaest žena koje se već bave poljoprivrednom proizvodnjom, koje već imaju prljave ruke i izlizane čizme, ali koje žele da nauče više. To nije beznačajno. U srpskoj ruralnoj stvarnosti, žena koja kaže „hoću da naučim nešto novo o organskoj poljoprivredi" već je napravila korak koji većina njenih suseda nikada neće napraviti.
Radionica je bila interaktivna — nije bilo predavanja sa PowerPointom i profesorskim tonom. Žene su razgovarale o svojim iskustvima iz sopstvene proizvodnje, delile šta radi a šta ne, i razmatrale kako da održive metode uđu u njihov svakodnevni rad. Organska i održiva poljoprivreda bile su centralne teme, ali su one tu služile kao okvir za razgovor o nečem mnogo širem — kako preživeti na selu i pritom ne uništiti zemlju koja te hrani.
„Kad žena na selu nauči nešto novo, to znanje ne ostane samo kod nje. Ono pređe na decu, na komšinicu, na celu mahalu. Zato je ovo važnije nego bilo koji seminar u Beogradu." — predstavnica Udruženja žena „Izvorsko zrno"
Ovo je suština koju zvanična agrarna politika Srbije decenijama ne uspeva da uhvati. Mi kao država trošimo milijarde dinara na subvencije po hektaru, na registraciju gazdinstava, na programe nabavke mehanizacije — a na edukaciju žena na selu trošimo tek onoliko koliko neko EU programsko sredstvo donese. Kao da je strano finansiranje jedini izvor koji prepoznaje vrednost ženskog rada u srpskoj poljoprivredi.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Održiva poljoprivreda je u Srbiji pojam koji se često koristi u marketinške svrhe — stavi se na etiketu, naplati se dvostruko, a proizvodnja je ista kao i pre. Ali u ovim selima oko Pirota, žene koje su došle na radionicu ne govore o održivosti kao brendu. One govore o njoj kao metodi preživljavanja. Manje hemije znači manje troškova. Kompostiranje znači manje kupljenog dubriva. Rotacija useva znači zemlja koja će i sledeće godine roditi. To je računica koja se ne uči na fakultetu, nego se prenosi sa kolena na koleno — ili, kao u ovom slučaju, sa žene na ženu.
Pirotski kraj nije slučajno odabran. Istočna Srbija je region gde je ruralnost najizraženija, gde je prosečna starost najviša, gde se sela najbrže prazne. Ali je isto tako region sa snažnom tradicijom stočarstva, voćarstva i proizvodnje hrane koja nosi geografsko poreklo — od pirotske peglane kifle do sireva sa Stare planine. Ako se negde u Srbiji može graditi održiva poljoprivreda odozdo, iz ženskih ruku, onda je to ovde.
„Mi ne čekamo da nam neko donese rešenje. Mi razmenjujemo šta već znamo i dodajemo ono što smo naučile. Tako se gradi selo, ne seminarima." — učesnica radionice iz sela Novi Zavoj
Projekat tokom narednih meseci obuhvatiće još edukativnih radionica i studijskih poseta. To znači da petnaest žena iz pet sela nije kraj priče, već početak. Ako svaka od njih prenese znanje na još dve-tri komšinice, broj se udvostručuje, utrostručuje. Mreža se širi. To je model koji radi sporije od bilo kog vladinog programa, ali radi — jer je ukorenjen u stvarnim ljudima, na stvarnoj zemlji, sa stvarnim problemima.
Sistem koji ne vidi ono što hrani
Problem srpske agrarne politike nije u tome što nema novca. Problem je u tome što se novac ne usmerava tamo gde stvarnost živi. Žene na selu su najveća neformalna radna snaga u srpskoj poljoprivredi — one rade, beru, muzu, hrane, čuvaju, prodaju na pijaci — a u evidencijama Ministarstva poljoprivrede figurišu kao „nezaposlene" ili kao „pomoćni članovi domaćinstva". Ne postoji mehanizam koji ih prepoznaje kao proizvođače, koji im daje pristup registraciji, kreditima, obuci. Projekat „Žene za selo i poljoprivredu" pokušava da popuni tu rupu, ali je to jedna asocijacija u jednom kraju jedne zemlje — a potreba je sistemsko.
„Evropska unija finansira, lokalna zajednica organizuje, žena učestvuje. Jedino država u ovoj priči nema ulogu. A upravo ona treba da je ima." — predstavnica Udruženja žena „Izvorsko zrno"
Do kad ćemo čekati da EU programi rade ono što bi naša vlast trebalo da radi sama? Do kad će žene na selu biti tema koja se pominje jednom godišnje, na Dan žena, uz svečan govor i buket cveća? Petnaest žena iz pirotskih sela nije došlo na radionicu da dobije cveće. Došlo je da nauči kako da sačuva zemlju, proizvod i zajednicu. I to je više nego što je cela naša agrarna politika uradila za njih u poslednjih deset godina.
Izvor: AgroFin, 6. avgust 2026.
💬 0 komentara