U Vranju su juče potpisani ugovori o dodeli bespovratnih sredstava poljoprivrednicima Pčinjskog okruga, iako je prava priča ovde manje o samom novcu, a više o tome šta taj novac znači za ljude koji decenijama pokušavaju da održe proizvodnju na jednom od najjužnijih, a često i najzapostavljenijih poljoprivrednih područja Srbije.
Južna Srbija i hronični problem nedovoljnih investicija
Pčinjski okrug nije region o kojem se prvo misli kad se govori o srpskoj poljoprivredi. Tu nema ravnica Vojvodine, nema ogromnih atara koji se mere u hiljadama hektara. Ono što ima su terase, brda, mikroklime koje daju voće i povrće kakvo teško uspeva drugde, i ljudi koji su ostali na zemlji uprkos svemu — uprkos odseljavanju, uprkos niskim otkupnim cenama, uprkos tome što državna podrška često ide onima koji već imaju.
Grad Vranje je ove godine u budžet za 2026. opredelio dvadeset miliona dinara za podršku poljoprivredi. Od toga, kroz Program podsticanja razvoja poljoprivredne proizvodnje, realizovan u saradnji sa Regionalnom razvojnom agencijom Pčinjskog okruga, podršku je dobilo trideset jedan korisnik za ukupno četrdeset jednu investiciju. Ukupna vrednost tih investicija iznosi šest i po miliona dinara, dok bespovratna sredstva iz gradskog budžeta iznose pet i osam desetina miliona dinara.
Šta se tačno finansira i kome novac ide
Brojevi su jasni, ali ono što je zanimljivo jeste struktura investicija. Sredstva idu na unapređenje biljne i stočarske proizvodnje, nabavku plastenika i preradu poljoprivrednih proizvoda. Ovo nije slučajno — to su tačno one oblasti u kojima Pčinjski okrug ima komparativnu prednost, a istovremeno i najveći deficit u opremi i infrastrukturi.
Plastenici su ključni za ovaj region jer omogućavaju raniju proizvodnju i produženje sezone, što na jugu Srbije, gde vegetacija kreće ranije, može da znači razliku između profitabilne i neprofitabilne proizvodnje. Nabavka plastenika nije jeftina investicija — kvalitetan plastenik sa konstrukcijom i folijom može da košta od nekoliko stotina hiljada do preko milion dinara po ari, zavisno od opreme. Pet i osam desetina miliona dinara podeljeno na trideset jedan korisnika daje prosek od oko sto osamdeset sedam hiljada dinara po korisniku. Realno, to nije mnogo, ali je dovoljno da se premosti jaz između ideje i realizacije.
Ovo nije novac koji će nekog obogatiti. Ovo je novac koji omogućava da se nešto pokrene — plastenik postavi, oprema kupi, prerada pokrene. Bez ovakve podrške, ti ljudi bi odustali ili radili na crno. — izvor blizak Regionalnoj razvojnoj agenciji Pčinjskog okruga
Prerada poljoprivrednih proizvoda je drugi ključni pravac. Južna Srbija ima dugu tradiciju proizvodnje paprike, kupusa, krompira, a voćarstvo — posebno šljiva i jabuka — sve više dobija na značaju. Bez prerade, međutim, proizvođač je rob sirovine koju otkupljuju po cenama koje on ne kontroliše. Svaka investicija u sušare, male preradne kapacitete ili opremu za pakovanje menja taj odnos snaga.
Gradonačelnik i politika lokalne podrške
Ugovore je uručio gradonačelnik Vranja dr Slobodan Milenković, ističući da Grad kontinuirano ulaže u razvoj poljoprivrede. To je politička izjava, ali ima i činjeničnu osnovu — dvadeset miliona dinara u gradskom budžetu za 2026. godinu nije zanemarljiva suma za lokalnu samoupravu veličine Vranja. Pitanje koje se nameće jeste koliko je to kontinuirano i koliko je zavisno od političke volje trenutne vlasti.
Dvadeset miliona dinara iz budžeta grada za poljoprivredu je ozbiljna poruka. Problem je što to nije sistemsko rešenje — to je lokalna inicijativa koja zavisi od toga ko sedi u gradskoj skupštini. — analitičar poljoprivredne politike
Istina je da lokalne mere podrške, kakva je ova u Vranju, često imaju veći direktni efekat na male proizvođače nego nacionalni programi. Nacionalni registri, konkursi Ministarstva poljoprivrede i IPARD mere imaju svoje mesto, ali su birokratski zahtevni i često nedostižni za najmanje proizvođače koji nemaju računovođe, ne pišu projekte i ne snalaze se u uputstvima od pedeset stranica. Lokalni konkursi su jednostavniji, brži i češće pogađaju prave ljude.
Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu
Ova priča iz Vranja je mikrokozam celokupne srpske poljoprivredne politike. Država na papiru ima strategije, programe i budžete, ali se na terenu najviše oseti ono što lokalna samouprava uradi — ili ne uradi. Pčinjski okrug je region koji gubi stanovništvo, gde su sela poluprazna i gde svaki novi plastenik ili mala prerada znači jednu porodicu koja je ostala na zemlji umesto da je krenula ka Beogradu ili inostranstvu.
Trideset jedan korisnik i četrdeset jedna investicija deluju skromno u kontekstu nacionalnih brojeva. Ali kada se zna da svaka od tih investicija znači konkretno ime, konkretan plastenik, konkretnu ogradu za stoku ili konkretnu mašinu za preradu — onda ti brojevi dobijaju drugu težinu. Ovo nije mera koja će promeniti statistiku izvoza ili uvoza hrane u Srbiji. Ovo je mera koja menja živote trideset jedne porodice.
Problem je što takvih mera treba desetine hiljada širom Srbije, a ne trideset jedna. Problem je i što dvadeset miliona dinara gradskog budžeta zvuči mnogo, ali kada se podeli na sve one koji bi podršku zaslužili, postaje kap u moru. Srpska poljoprivreda neće se povući iz kruga niskih prinosa, niskih otkupnih cena i odliva mladih iz sela dok se ne stvori sistem u kojem lokalne mere poput vranjanske nisu izuzetak, već pravilo u svakoj opštini.
Dok god gradonačelnik mora lično da uručuje ugovore da bi se pokazalo da se nešto radi, sistem ne radi. Ali dok sistem ne proradi — neka uručuje.
Izvor: AgroFin, 6. avgust 2026.
💬 0 komentara