Zamislite scenarij: izvozite najbolju pšenicu u Italiju, a onda u prodavnici kupujete testeninu iz uvoza. Ili prodajete mleko u prahu Holanđanima, pa na polici tražite domaći jogurt koji zapravo dolazi iz Hrvatske. Zvuči besmisleno, ali to je svakodnevica srpske prehrambene industrije. Zato je Vlada Srbije, na predlog Ministarstva privrede, upravo usvojila Program finansijske podrške „Domaći kvalitet – od domaće sirovine do vrhunskog proizvoda“ za 2026. godinu. U igri je sedamdeset miliona dinara – suma koja na papiru deluje lepo, ali pitanje je da li će zaista pokrenuti promene ili ostati još jedna lepa želja.
Zašto baš sada – i zašto je ovo više od obične subvencije
Srbija godinama unazad ima strukturni problem koji se ne rešava dekretom: izvozimo sirovine, a uvozimo gotove proizvode. Mleko u prahu, pšenica, kukuruz, maline – sve to odlazi u inostranstvo, dok na naše police stižu jogurti, brašno, sokovi i smrznuto voće iz zemalja koje su našu sirovinu preradile i zaradile. Ovaj program pokušava da preseče taj začarani krug – da podstakne prerađivače da koriste domaće sirovine i time zadrže dodatu vrednost u zemlji.
Ministarstvo poljoprivrede je još ranije uvelo nacionalnu oznaku „100% iz Srbije“, koja treba da pomogne potrošačima da prepoznaju proizvode napravljene od domaćeg zrna, voća, povrća ili mesa. Sada država ide korak dalje – ne samo da obeležava, već i finansijski podstiče one koji se odluče za stoprocentno domaći sastav. Logičan nastavak priče, ali pitanje je koliko je ambiciozan.
Sedamdeset miliona – kap u moru ili ozbiljan podsticaj
Sedamdeset miliona dinara, na prvi pogled, deluje kao ozbiljna suma. Ali kada se uzme u obzir koliko prerađivača ima u Srbiji – od malih porodičnih sirana koje rade sa pedeset litara mleka dnevno do velikih industrijskih pogona koji troše tone sirovine – jasno je da će se ovaj novac morati pažljivo raspodeliti. Ministarstvo privrede će, kako stoji u saopštenju, tek definisati bliže uslove i kriterijume za dodelu sredstava. To znači da je ključno pitanje: ko će dobiti, a ko će ostati bez ičega?
Ono što je najvažnije jeste povezivanje primarne proizvodnje i prerade. Poljoprivrednik koji gaji jagode ne može sam da ih pretvori u džem ako nema pogon. Prerađivač koji hoće da pravi sokove od domaćeg voća mora da ima sigurnog dobavljača – nekoga ko će mu isporučiti tonu jabuka u roku, po dogovorenoj ceni i sa odgovarajućim kvalitetom. Ovaj program, bar na papiru, treba da podstakne upravo tu vrstu povezivanja. Ali na terenu, između ratara i industrijskog pogona često stoji nepoverenje, nelikvidnost i nedostatak ugovorne discipline.
Ministar poljoprivrede Dragan Glamočić je u izjavi povodom usvajanja programa naglasio da cilj nije samo nova oznaka na ambalaži.
„Kada smo pokrenuli inicijativu za uvođenje oznake ‘100% iz Srbije’, naš cilj nije bio samo nova oznaka na ambalaži, već stvaranje čitavog sistema koji će podsticati upotrebu domaćih sirovina, jačati naše prerađivače i donositi veću vrednost srpskoj poljoprivredi“ — prof. dr Dragan Glamočić, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede
Glamočić je dodao i da se samo zajedničkim delovanjem svih institucija mogu stvoriti uslovi da domaća sirovina ostane u Srbiji, bude prerađena u domaćim pogonima i kao kvalitetan proizvod stigne do potrošača. To je, naravno, idealna slika – ali put do nje je trnovit i posut birokratskim preprekama, nelikvidnošću i nedostatkom poverenja.
Šta ovo znači za čoveka na njivi – i za onoga u pogonu
Za običnog ratara ili stočara, ovaj program može biti dvosekli mač. S jedne strane, ako prerađivači počnu više da traže domaću sirovinu, cena otkupa bi mogla da poraste. To bi bilo dobrodošlo olakšanje za proizvođače koji su godinama pritisnuti niskim otkupnim cenama i rastućim troškovima inputa. S druge strane, mnogi mali proizvođači nemaju kapacitet da uđu u ozbiljne ugovore sa industrijom – potrebne su im količine, standardi, logistika. A bez toga, ostaće na marginama i ovog programa.
Ono što ovaj program ne rešava, a trebalo bi, jeste pitanje otkupnih cena. Možeš da imaš najbolju oznaku na svetu, ali ako mleko plaćaš trideset dinara po litru, a inputi su ti pet puta skuplji nego pre pet godina – oznaka ti neće platiti račune. Zato je ključno da se ova mera posmatra u širem kontekstu agrarnih politika – subvencija, premija, podsticaja za investicije. Samo tako može da zaživi.
Ministarstvo poljoprivrede poručuje da će nastaviti da sprovodi mere koje povezuju primarnu proizvodnju i prehrambenu industriju. Veća prerada domaćih sirovina donosi veću dodatu vrednost, sigurnije tržište za poljoprivrednike i doprinosi jačanju srpske ekonomije. To su reči koje volimo da čujemo, ali vreme će pokazati da li će se pretvoriti u konkretne rezultate.
Moja dva dinara – autorski stav urednika
Iskreno, svaka mera koja podstiče upotrebu domaćih sirovina je dobrodošla. Ovo nije samo ekonomsko, već i strateško pitanje – prehrambena bezbednost zemlje se ne gradi na uvozu. Ali sedamdeset miliona dinara je, u ovom trenutku, više simboličan nego sistemski podsticaj. Da bi se stvari pokrenule, potrebno je više – i više novca, i više kontrole, i više poverenja između primarne proizvodnje i industrije.
Oznaka „100% iz Srbije“ je dobar marketinški potez, ali potrošači će je prepoznati samo ako proizvod bude i kvalitetan i dostupan po fer ceni. A to se ne postiže dekretom – to se gradi godinama, kroz doslednu politiku, investicije i edukaciju. Zato, dok čestitamo Ministarstvu na usvajanju programa, ostanimo i na zemlji. Sedamdeset miliona dinara je kap u moru potreba srpske poljoprivrede. Ali ako se pametno utroši, može da napravi talas koji će pokrenuti i veće promene. Nadajmo se da će tako i biti – jer alternative nema.
Izvor: AgroSmart, 6. avgust 2026.
💬 0 komentara