Dok su stubovi dima još uvek sveži na horizontu Deliblata i Ibarske klisure, ministar za brigu o selu Milan Krkobabić izlazi sa jasnom porukom: nijedno veće selo u Srbiji ne sme da ostane bez dobrovoljnog vatrogasnog društva. Za poljoprivrednike koji su ovog avgusta posmatrali kako vatra guta stotine hektara šume i niskog rastinja, ovo zvuči kao nada. Pitanje je samo koliko smo spremni da platimo za tu zaštitu – i da li će reči biti praćene konkretnim budžetskim brojevima.
Vatra koja ne pita za adresu
Srpsko leto 2026. godine ušlo je u istoriju po požarima koji su se širili brže od bilo kakve pomoći. U Deliblatskoj peščari izgorelo je 700 hektara šume i niskog rastinja. U okolini Knjaževca vatra je progutala 40 hektara, dok je Ibarska klisura izgubila oko 150 hektara pod plamenom. Na svim tim mestima, uz profesionalce iz MUP-a, vojsku i radnike javnih preduzeća, u vatru su ušli i dobrovoljci – ljudi koji nemaju plaću za to, nemaju profesionalnu opremu, ali imaju hrabrosti.
Ministarstvo za brigu o selu je pre požara podržalo 37 dobrovoljnih vatrogasnih društava širom Srbije, među kojima su i ona iz Kovina, Alibunara i Kraljeva. Zamislite samo: desetak ljudi sa pumpama starim decenijama i kamionom koji pamti jugoslovenske tablice, na putu ka stotinama hektara vatre. To je realnost s kojom se Srbija suočava svakog leta.
Nijedno veće selo u Srbiji ne sme da bude bez Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Zato nam je potrebno više novca, bolja oprema i objekti i puna podrška tim hrabrim ljudima. — Milan Krkobabić, ministar za brigu o selu
Solidarnost koja košta
Krkobabić je svestan da trenutna podrška nije dovoljna. Njegove reči su jasne: „Ovo nas obavezuje da sredstva za ove namene naredne godine budu znatno uvećana.“ I onda dodaje ono što najviše bode: „A i tako uvećana biće neznatna u odnosu na štetu koja može da nastane usled požara i pretnju po živote ljudi.“ To nije politička fraza – to je hladna računica.
Štete od požara na poljoprivrednom zemljištu, šumama i imovini lako prelaze desetine miliona evra. Ljudski životi, naravno, nemaju cenu. A dobrovoljna društva su do sada preživljavala na lokalnim donacijama, entuzijazmu svojih članova i povremenim projektnim sredstvima. Sa 37 podržanih društava i najavom povećanja budžeta, još uvek smo daleko od sistemskog rešenja.
Šta ovo znači za seljaka u Slankamenu
Zamislite čoveka koji obrađuje zemlju u Slankamenu, sadi voće u okolini Kraljeva ili čuva pčele u Knjaževcu. Za njega dobrovoljno vatrogasno društvo nije tema za političke govore – to je stvar opstanka. Požar koji krene iz šume ili sa susedne njive može da uništi godišnji rad za nekoliko sati. Bez ljudi koji će prvi izaći na teren, bez opreme koja funkcioniše i bez organizacije koja deluje brzo, svaki poljoprivrednik je prepušten sam sebi.
Zato je Krkobabićeva izjava više od najave – to je obaveza. Ako svako veće selo zaista dobije svoje društvo, ako se sredstva ozbiljno povećaju i ako se krene u nabavku opreme i izgradnju objekata, onda ovo može da bude prekretnica. Ali ako ostane samo na rečima, požare će nastaviti da gase oni koji su već na ivici izdržljivosti.
Hoće li budžet potvrditi reči
Dobrovoljna vatrogasna društva su jedan od retkih primera gde se solidarnost u selima ne meri u lajkovima, nego u metrima vatrogasnog creva i satima provedenim na terenu. Ministar Krkobabić je sada javno stavio svoj autoritet iza te priče. Ostaje da vidimo hoće li budžet za narednu godinu to i da potvrdi.
Jer, kao što je sam rekao – i uvećana sredstva biće neznatna u odnosu na štetu i pretnju po živote. To je istina koju ne treba da zaboravimo kada sledećeg leta budemo gledali stubove dima na horizontu. Ako ova najava ostane na papiru, krivicu nećemo moći da svalimo na vatru – već na one koji su imali priliku, a nisu odreagovali.
Izvor: AgroFin, 8. avgust 2026.
💬 0 comments