Zamislite objekat u kome je gotovo hiljadu pršuta, sve čisto i uredno, ali nijedan papir od države. Upravo to zatekao je inspektor u Drnišu – i Hrvatska se podelila. Dok jedni traže zatvaranje zbog zdravstvenog rizika, drugi pitaju zašto čoveku koji očigledno zna svoj posao ne pomoći da radi legalno. Ova priča, iako se odigrala preko granice, jednako boli i nas u Srbiji.
Dva lica iste priče
Inspekcijski nadzor otkrio je da proizvodnja pršuta nema odobrenje za rad, da je nema u upisniku Ministarstva poljoprivrede, i da za gotovo hiljadu komada pršuta ne postoji dokumentacija o poreklu sirovine. To je, rečeno bez dlake na jeziku, crvena lampa za svakog ko brine o bezbednosti hrane. S druge strane, fotografije objekta koje su procurele u javnost pokazuju prostor koji izgleda besprekorno – čist, organizovan, profesionalan.
I tu nastaje problem. Jer ono što vidiš na slici i ono što stoji u inspekcijskom zapisniku nisu ista stvar. Čist zid i uredan pod ne govore ništa o tome odakle je meso stiglo, da li je bilo pod veterinarskom kontrolom i kako je transportovano. Ali isto tako – hiljadu pršuta u besprekornom objektu ne nastaje slučajno. To je posao čoveka koji je, izgleda, stekao zanat na pravi način, samo mu je papirna traka ostala nedovršena.
Sukob tradicije i propisa
Ovo nije izolovan slučaj, i zato ga prenosimo i vama. kod nas u Srbiji, situacija je gotovo identična, samo se imena mesta i vrste proizvoda menjaju. Mali proizvođači, koji generacijama prave tradicionalne pršute, kobasice, sireve i suvo meso, suočavaju se sa birokratijom koja je toliko komplikovana i skupa da mnogi odustanu i pre nego što krenu. Put od seoskog domaćinstva do legalnog objekta sa HACCP standardima i veterinarskim nadzorom podrazumeva investicije od nekoliko desetina hiljada evra, gomilu papirologije i mesece čekanja.
Ako ljudi imaju uredan objekat i higijena je na visokom nivou, očigledno znaju da rade svoj posao – zašto ih jednostavno ne uvesti u legalne tokove umesto da ih kažnjavamo? — tipičan je komentar koji se ovih dana širi društvenim mrežama.
Ali ni inspekcija nije bez argumenata. Pravila su pravila – ako nema odobrenja, nema kontrole, nema dokumentacije, ne može se znati šta je završilo na trpezi potrošača. U eri kada se meso sve češće dovodi iz nepoznatih izvora, a afere sa švercom mesa ne jenjavaju, ovaj argument ima težinu. Samo što ovde, koliko se zna, niko nije prijavio zdravstvene probleme povezane sa ovom pršutanom. Gde je meso distribuirano još se ne zna, ali odsustvo prijava govori u prilog onima koji brane proizvođača – iako to ne znači da rizik ne postoji.
Šta ova priča znači za nas u Srbiji
Kod nas je slika još složenija. Imamo na hiljade malih proizvođača pršuta, suvog mesa, kobasica i sira koji posluju van sistema. Neki su nesvesni propisa, drugi svesno izbegavaju birokratiju, ali najveći broj – oni prosto ne mogu da priušte sebi legalizaciju. Država im nudi samo kaznu i zatvaranje, retko kad podršku da pređu u legalne tokove.
Primer iz Drniša trebalo bi da bude alarm za naše kreatore politike. Umesto da se fokusiramo samo na kažnjavanje, možda bi pametnije bilo postaviti pitanje: kako da ovim ljudima omogućimo da postanu legalni? Jeftiniji i jednostavniji postupci registrovanja, edukacija o standardima, subvencije za opremanje objekata – to su rešenja koja bi i smanjila sivu zonu i podigla nivo bezbednosti hrane. Jer na kraju krajeva, i država i proizvođač imaju isti cilj – da ljudi jedu zdravu, bezbednu hranu.
Čekamo epilog slučaja iz Drniša. Hoće li inspekcija zatvoriti pršutanu, hoće li je uvesti u legalne tokove, ili će se sve završiti kaznom i zabranom rada? Bez obzira na ishod, ostaje gorak ukus u ustima – ukus birokratije koja guši tradiciju i malog proizvođača koji se bori za egzistenciju. Tanko je to meso na koje se stavlja pršut, ali još tanja je linija između zanata i prekršaja. I dok se ta linija ne pomeri, priče poput ove nastavljaće da dele ljude i ostavljaju gorko pitanje bez odgovora.
Izvor: Agro TV, 10. avgust 2026.
💬 0 comments