Dok su vatrogasci i meštani početkom avgusta jurili da zaštite Deliblatsku peščaru i planinu Stolove, vatra je već uzela danak. Petnaest stotina hektara šume i niskog rastinja pretvorilo se u crnilom prekrivenu zemlju, a evropski servis EFFIS tvrdi da je šteta još veća – čak dve i po hiljade hektara. Petog avgusta, na vrhuncu toplotnog talasa, u Srbiji je zabeleženo 178 novih požara. Većina je ugašena na vreme, ali onaj u Deliblatu pokazao je jasno: sistem gašenja, ma koliko dobro organizovan, više nije dovoljan. Pitanje koje se nameće svakom ko živi od zemlje i od šume glasi – kako dalje?
Odgovor ne leži u još većem broju vatrogasaca, kamiona i aviona, nego u potpuno drugačijem pristupu. Dr Slobodan Milanović sa Šumarskog fakulteta u Beogradu to kaže otvoreno: moramo se pomeriti sa gašenja na prevenciju. Ne deklarativnu, nego sistemsku, onu koja menja način na koji upravljamo zemljištem, šumama i svakodnevnim radom na gazdinstvu.
Kad herojstvo nije dovoljno
Samo petog avgusta, kada je suša i vetar stvorili savršene uslove za vatru, u Srbiji je izbilo 178 požara. Većina je ugašena brzo, ali Deliblatska peščara je pokazala koliko smo blizu katastrofe. Požar je zahvatio približno 1500 hektara šume i niskog rastinja, dok procene EFFIS-a govore o 2500 hektara. MUP je 9. avgusta saopštio da je situacija "značajno bolja", ali prognoze za 12. avgust najavljuju novi vrhunac usled promene vetra – opasnost nije prošla. Za poređenje, u Francuskoj je požar u departmanu Žironda, nedaleko od Bordoa, zahvatio oko 42.000 hektara. To su ekstremni požari, oni koje ne možete ugasiti bez obzira na resurse, jer vatrogasci u jednom trenutku jednostavno ne mogu da priđu, a uslovi za letenje ne postoje.
Takav ekstremni požar je realna opasnost i u Srbiji. Ove godine smo ga izbegli zahvaljujući brzoj reakciji, angažmanu stotina vatrogasaca, meštana i volontera, ali i nešto povoljnijim vremenskim prilikama. Pitanje koje visi u vazduhu – šta sledećeg leta, kada vetar i suša budu još nemilosrdniji?
Mi požare doživljavamo samo kao problem. A pošto ih doživljavamo na taj način, onda je naš modus operandi: imaš problem, reši problem. Ali požari nisu problem – oni su posledica. — Dr Slobodan Milanović, Šumarski fakultet u Beogradu
Četiri uzročnika: na šta možemo da utičemo?
Milanović navodi četiri ključna uzročnika ekstremnih požara. Prvi su klimatske promene – dugi sušni periodi i toplotni talasi stvaraju ekstremno pogodne uslove za gorenje. Drugi je količina gorivog materijala: kada se u šumi i na pašnjacima nagomila suva trava, granje i otpalo lišće, dovoljna je jedna iskra da vatra preraste u nekontrolisanu stihiju. Treći je ljudski faktor – kampanje podizanja svesti jesu potrebne, ali uvek će se naći neko ko će zapaliti suvu travu ili ostaviti nedogasenu vatru. I četvrti: konfiguracija terena – brdoviti predeli, uske doline i kanjoni dodatno otežavaju gašenje.
Od četiri uzročnika, na klimatske promene ne možemo uticati brzo, na čoveka samo delimično, a na orografiju nikako. Jedino što nam ostaje, kaže Milanović, jeste gorivi materijal. I tu se otvara prostor za pravu, delotvornu prevenciju.
Prevencija nije leporeka, nego posao na terenu
Prevencija požara ne znači samo plakat "Ne palite travu" i broj telefona vatrogasaca. Ona podrazumeva konkretne mere: izbor vrsta drveća koje su otpornije na vatru, redovno proređivanje šuma i uklanjanje suve mase, preventivno spaljivanje pod kontrolisanim uslovima, stvaranje protivpožarnih puteva i proplanaka. Ovo se ne tiče samo šumarstva, nego i poljoprivrede. Svaki poljoprivrednik koji ima voćnjak, vinograd ili pašnjak pored šume zna koliko je teško zaštititi useve kad vatra krene. Gubici nisu samo u šumi – stradaju košnice, stoka, masline, vinova loza. I ne retko, upravo neodgovorno spaljivanje biljnih ostataka na njivi bude okidač za požar koji ode tamo gde niko nije planirao.
Zato prevencija mora da bude deo svakodnevnog rada na gazdinstvu. Država, sa svoje strane, mora da obezbedi sredstva za čišćenje šuma, za edukaciju, za inspekciju koja ne kažnjava samo kad izgori, nego i pre toga. Lakše je i jeftinije ukloniti suvo granje nego gasiti hiljadu hektara plamena.
Stav Seje: Gorimo samo jednom, a onda je kasno
Ovo nije prvi put da pišem o požarima. Svake godine ista priča: suša, toplotni talas, vatra, herojsko gašenje, pa sledećeg leta ponovo. Vreme je da se sistem menja iz korena. Ne možemo da utičemo na klimu preko noći, ali možemo na svoje dvorište i na svoju šumu. Ono što je izgorelo u Deliblatskoj peščari biće desetinama godina na udaru vetrova i erozije pre nego što ponovo ozeleni. To nije samo šumski gubitak – to je gubitak tla, biodiverziteta, a na kraju i prihoda.
Poljoprivrednici koji obrađuju zemlju uz šumske pojaseve najbolje znaju koliko je vredan svaki metar zelenila. Zato apelujem na sve: ne čekajte da vatra dođe. Očistite okolinu, napravite proplanak, prijavite nadležnima gde ima previše suve mase. Država neka ulaže u preventivne mere bar onoliko koliko ulaže u gašenje. Jer kad vatra krene, kasno je za bilo kakve planove.
Izvor: Agromedia, 11. avgust 2026.
💬 0 comments