Dok srpski poljoprivrednici već godinama kukaju na spore subvencije, birokratiju i nejasne kriterijume, Hrvatska je odlučila da svojim ljudima u Srbiji pokaže kako se brine o matici. Dva miliona evra vredan program podsticaja za poljoprivredna gazdinstva hrvatske nacionalne zajednice upravo je dobio epilog – ugovori se potpisuju početkom septembra u Đurđinu. Reč je o prvom ovakvom projektu u istoriji, pripremanom više od deset godina, a podaci govore da su pametno odabrali – mehanizacija, a ne jednokratna potrošnja.
Deset godina pripreme, dve godine obilazaka
Nije ovo puko političko obećanje izborne godine. Jasna Vojnić, predsednica Hrvatskog nacionalnog saveta u Srbiji, ističe da je procedura trajala dve godine detaljnog obilaska gazdinstava, formiranje registra i pregled preko sedam hiljada dokumenata. Sistematski pristup koji je retkost čak i u razvijenijim državama regiona. Od 387 prijava koliko je stiglo, 258 domaćinstava – tačno 80 odsto – dobilo je zeleno svetlo. Odbijene prijave mahom su otpale zbog administrativnih grešaka, poput dve prijave sa iste adrese, gde je prolazila samo ona sa više bodova.
Prosečna podrška po gazdinstvu iznosi 7.752 evra, što Vojnić s pravom naziva ozbiljnom privrednom intervencijom. Najveći pojedinačni iznos je 10.000 evra, najmanji 500. Teritorijalna raspodela je očekivana – najviše korisnika je u Bačkoj (169), sledi Podunavlje sa 44, Srem sa 43, Banat sa svega dva. To govori o koncentraciji hrvatske zajednice u severozapadnoj Srbiji, ali i o tome gde su najaktivniji poljoprivrednici.
„Dva miliona evra je reda veličine najvećeg kapitalnog projekta matice i, što je najvažnije, to neće biti potrošeno za jednu godinu jer će ostati u traktorima, mašinama, sejalicama, prskalicama koji će se koristiti godinama.“ — Jasna Vojnić, predsednica Hrvatskog nacionalnog saveta u Srbiji
Šta su birali – mehanizacija na prvom mestu
Kad se pogleda struktura zahteva, jasno je da su ljudi na terenu znali šta im treba. Najviše su aplicirali za mehanizaciju – 36,3 odsto. Slede transport i utovar sa 15,3 odsto, kosačice sa 13, oprema za zaštitu bilja sa 11,7, sejalice sa 10,6, traktori sa sedam i GPS sistemi moderne tehnologije sa 6,5 odsto. Ovo nije hirovita potrošnja. Traktor, sejalica, prskalica – to su alati koji generišu prihod, a ne trošak. I zato Vojnić ističe da ovaj novac neće nestati u jednoj godini, nego će se vraćati kroz bolje prinose i niže troškove proizvodnje narednih pet, deset godina. To je pametna politika – kad već daješ pare, daj ih za nešto što ostaje.
Lazar Cvijin, upravnik Cro-Fonda, dopunio je sliku detaljima: od 387 prijava, 41 je bila neispravna, a 346 administrativno prihvatljive. Problem su bile dve prijave sa iste adrese – tada je prolazila samo ona sa više bodova, pa je 21 prijava otpala. Kriterijumi su bili jasni: pohađanje nastave na hrvatskom jeziku, aktivnosti u udruženjima, učešće na izborima za nacionalno veće, državljanstvo Hrvatske, prebivalište na selu i formalno obrazovanje iz poljoprivrede. Transparentnost na ovom nivou je retkost čak i u razvijenim zemljama, a kamoli u regionu.
Šta ovo govori o našoj politici prema manjinama?
Iskreno, ova vest deluje kao tihi udarac za srpske institucije. Dok se kod nas poljoprivrednici žale na kašnjenje subvencija, nejasne kriterijume i sporu administraciju, Hrvatska je uspela da organizuje program koji je transparentan, koji ima konkretnu namenu i koji je – što je najvažnije – došao do ljudi. Prosečnih 7.752 evra po gazdinstvu nije simbolična suma, naročito za manja gazdinstva koja inače nemaju pristup takvim sredstvima.
A podatak da su na privremenoj rang listi dve mlade poljoprivrednice dodatno bodri – mladi ljudi, žene, mehanizacija. To je formula koja bi trebalo da bude putokaz i za domaće mere podrške. Nama ostaje da se zapitamo: zašto ne možemo da napravimo sličan program za srpske poljoprivrednike u dijaspori, ili bar ovde kod kuće? Dva miliona evra je kapi u moru državnog budžeta, ali kada se uporedi sa redovnim donacijama matičnih država svojim dijasporama – ovo je ogroman iskorak.
Kapitalni projekat ili politički signal?
Neko će reći – dva miliona evra je malo. Ali kad se to uporedi sa budžetom Hrvatskog nacionalnog saveta ili sa uobičajenim izdvajanjima za manjinske programe – ovo je red veličine najvećeg kapitalnog projekta. Vojnić je jasno rekla: „Ovo je red veličine najvećeg kapitalnog projekta matice.“ I nije pogrešila.
Posebno je značajno što program ne prestaje ove godine. Najavljen je kao prvi u nizu, što znači da će se nastaviti. A to je ključna razlika u odnosu na jednokratne mere – kontinuitet gradi poverenje. Poljoprivrednik koji zna da će za tri godine moći ponovo da konkuriše za sejalicu ili traktor planiraće drugačije, ulagaće duže, misliće unapred. Cvijin je dodao i da su svi učesnici obavešteni o mogućnosti prigovora, a oni koji su odbijeni moći će da pregledaju dokumentaciju. Transparentnost na ovom nivou je retkost čak i u razvijenim zemljama, a kamoli u regionu.
Ono što mene, kao nekog ko prati poljoprivredu svaki dan, posebno raduje jeste što su ovi ljudi pametno birali – mehanizacija, a ne potrošnja. To je znak da hrvatska zajednica u Srbiji ima ozbiljne domaćine koji znaju šta im treba. A država Hrvatska im je izašla u susret ne samo novcem, nego i strpljenjem – deset godina priprema, dve godine obilazaka, 7.000 pregledanih dokumenata.
Kad bi bar kod nas neki program imao takvu pripremu, možda ne bismo svake godine slušali iste jadikovke. Do tada, skidam kapu Jasni Vojnić, Lazaru Cvijinu i svim ljudima koji su ovo sproveli. Hrvatska je pokazala kako se brine o svojima. Pitanje je samo – hoćemo li mi umeti da naučimo iz tuđeg primera?
Izvor: Biznis.rs, 14. avgust 2026.
💬 0 comments