Dok se naši proizvođači u Srbiji još uvek prepiru oko cene kubika vode i gledaju u nebo nadajući se kiši, na drugom kraju planete stižu vesti koje menjaju pravila igre. Proizvodnja avokada u Čileu mogla bi u sezoni 2026/27. da dostigne 285.000 tona, što predstavlja najznačajniji skok u poslednjih sedamnaest godina. Ovaj podatak nije samo suva statistika za južnoameričku državu, već signal da se tehnologija i održivo upravljanje resursima isplaćuju čak i u uslovima kada priroda nije naklonjena.
Povratak na stare staze nakon godina ograničenja
Da bismo razumeli težinu ovog dostignuća, moramo se osvrnuti na period koji je iza nas i koji je obeležen mukom. Čileanska poljoprivreda protekle decenije suočavala se sa ozbiljnim izazovima vezanim za dostupnost vode, što je direktno limitiralo prinose u voćarstvu. Sličan nivo proizvodnje poslednji put je zabeležen u sezoni 2009/10, kada je rod dostigao 292.000 tona, što znači da je trebalo gotovo dve decenije da se industrija oporavi do ovog nivoa.
Oporavak nije došao slučajno, već je rezultat strateških promena u načinu razmišljanja o zemljištu i biljci. Prema navodima stručnjaka, na dobre prognoze utiču povoljniji uslovi proizvodnje, novi načini upravljanja zasadima i sve šira primena savremenih tehnologija. Njihova primena omogućava proizvođačima efikasnije korišćenje resursa i povećanje prinosa, što je lekcija koju bi mnogi agrarni proizvođači na našim prostorima trebalo da usvoje.
Brojke koje govore više od reči
Očekivana proizvodnja bila bi oko 10 odsto veća nego u prethodnoj sezoni, kada je ubrano 265.000 tona avokada. Ovaj rast od deset procenata na godišnjem nivou predstavlja ogroman volumen robe koja ulazi na globalno tržište, što neizbežno utiče na formiranje cena i dostupnost proizvoda u maloprodaji. Međutim, ono što je možda još interesantnije jeste podatak o domaćoj potrošnji koja takođe beleži rast.
Čileanci su prošle godine u proseku potrošili rekordnih 8,9 kilograma avokada po stanovniku.
Ovim rezultatom Čile je postao drugi najveći potrošač avokada sorte Has u svetu, odmah posle Meksika, što govori o promeni navika u ishrani stanovništva koje gaji ovu kulturu. Sa druge strane, izvozni potencijal se ne smanjuje, već se diverzifikuje kroz nove kanale distribucije. Čileanski avokado trenutno se izvozi na oko 40 međunarodnih tržišta, što pokazuje stabilnost lanca snabdevanja uprkos logističkim izazovima.
Tehnologija nije luksuz, već uslov za opstanak kada voda postane retkost, a prinos mora da ostane stabilan — Predstavnik udruženja El Maipo
Posebno raste plasman u zemlje Latinske Amerike, pre svega Argentinu, dok proizvođači vide dodatni potencijal za širenje na azijska tržišta. Ovaj zaokret ka Aziji nije novost u svetskoj trgovini, ali za čileanske proizvođače otvara vrata tržišta sa velikom kupovnom moći koja traži kvalitetnu i zdravu hranu. Istovremeno, industrija sve veću pažnju posvećuje održivosti, posebno efikasnijem upravljanju vodnim resursima, smanjenju potrošnje energije i saradnji sa lokalnim zajednicama.
Šta ovo znači za srpskog poljoprivrednika
Kada gledamo ove brojke iz perspektive Srbije, nameće se pitanje koliko mi možemo da naučimo od čileanskog modela. Naša poljoprivreda često se oslanja na tradicionalne kulture poput kukuruza, pšenice i voća poput jabuke ili šljive, dok su egzotičnije kulture još uvek u fazi eksperimentisanja u zaštićenim prostorima. Ipak, princip je isti bez obzira na to da li govorimo o avokadu u Čileu ili jabuci u Šumadiji.
Ključni problem sa kojim se suočavamo je upravljanje vodnim resursima, isto onako kako je to bio glavni izazov za Čile pre nego što su primenili nove tehnologije. Ako se prognoze ostvare, Čile će ostvariti najveću proizvodnju avokada u gotovo dve decenije, uz istovremeno jačanje primene tehnologije i održivih praksi u proizvodnji. To nam govori da investicija u navodnjavanje kapljica po kapljica i praćenje vlažnosti zemljišta senzorima nije trošak, već dugoročna investicija u sigurnost gazdinstva.
Takođe, fokus na izvoz na 40 različitih tržišta pokazuje važnost diverzifikacije. Naši proizvođači često zavise od jednog ili dva kupca, što ih čini ranjivim kada se cene sruše. Čileanci su pokazali da otvaranje tržišta poput Argentine ili azijskih zemalja može da amortizuje udare kada tradicionalni evropski partneri uspore sa otkupom. Održivost više nije marketinški trik, već zahtev velikih lanaca marketa koji žele da znaju poreklo proizvoda i uticaj na životnu sredinu.
Naši ljudi često misle da je pametna poljoprivreda igračka za bogate, ali priča iz Južne Amerike demantuje tu tvrdnju. Kada nemate vode, nemate izbora – ili ćete uvesti senzore i precizno navodnjavanje, ili ćete izaći iz proizvodnje. Kod nas se još uvek čekaju subvencije za bunare, dok bi prava pomoć bila u edukaciji o efikasnom korišćenju već postojećih resursa. Ne treba nam avokado da bismo uspeli, treba nam isti onaj inat i pamet koji su Čileanci pokazali kada im je voda presahla.
Zaključak
Priča iz Čilea nije samo o avokadu, već o sposobnosti adaptacije u svetu koji se menja brže nego ikada. Dok mi čekamo subvencije i povoljne godine, oni menjaju način upravljanja zemljištem i vode računa o svakoj kapi vode. Poljoprivreda budućnosti pripada onima koji shvate da je tehnologija saveznik, a ne neprijatelj tradicije.
Izvor: Agro TV, 4. septembar 2026.
💬 0 comments