Stanite ispred hladnjače u bilo kojoj velikoj prodavnici i pokušajte da pogodite poreklo mesa koje držite u ruci. Verovatnoća da je ta šnita svinjetine stigla iz Španije nikada nije bila veća nego danas. Dok naši ljudi gaze blato u tovilištima, statistika za prvih pet meseci 2026. godine crta sasvim drugu mapu trgovine. Priča iza ovih brojki nije samo o uvozu, već o pravilima igre koja nisu ista za sve. Ono što se krije iza etikete može da promeni budućnost celog sektora.
Španski gigant i naš uvoz
Nema tu previše filozofije, brojke iz Madrida i Beograda se moraju pogledati u oči da bismo razumeli obim ovog posla. Španija je u prvoj polovini 2026. godine zaklala 28,4 miliona svinja, što je za 2,1 odsto više nego godinu ranije. Proizvodnja svinjskog mesa u toj zemlji porasla je još dinamičnije, za 3,2 odsto, i dostigla je cifru od 2,76 miliona tona. Taj višak proizvodnje traži svoje tržište, a Srbija je postala jedan od ključnih kupaca.
Prema podacima koje je CLAL obradio na osnovu IHS baze, od januara do maja 2026. u našu zemlju je ušlo 15.669 tona svinjskog mesa. Od tog ukupnog kolača, 9.687 tona stiglo je iz Španije. To znači da je udeo španskog mesa u našem ukupnom uvozu dostigao 62 odsto, a količina uvezena iz ove zemlje bila je 57,6 odsto veća nego u istom periodu prošle godine. Rast je očigledan, a pitanje koje se nameće tiče se onoga što te svinje jedu pre nego što završe na klanci.
Šta ovo zapravo znači za čoveka koji se budi u četiri ujutru da nahrani stoku? Dok on plaća skupu domaću sačmu, njegov komšija preko granice koristi jeftiniju opciju i prodaje meso po ceni koju domaći ne mogu da prate. To nije samo statistika, to je direktna pretnja egzistenciji porodičnih gazdinstava.
Soja, GMO i zakonska rupa
Pitanje ishrane životinja od kojih potiče ovo meso nije samo tehnički detalj, već ekonomski i regulatorni problem. Najnoviji izveštaj američke službe USDA FAS o poljoprivrednoj biotehnologiji u Španiji navodi da je ta zemlja veoma zavisna od uvoza proteinskih hraniva. Zajednički godišnji uvoz soje i sojine sačme približava se šest miliona tona, a gotovo sav taj uvoz je genetski modifikovanog porekla.
Potražnja za non-GMO sojinom sačmom u Španiji procenjuje se na svega oko dva odsto ukupne prodaje. USDA takođe navodi da je većina sojine sačme koja se koristi u proizvodnji stočne hrane u Španiji GM porekla. S druge strane, važeći Zakon o genetički modifikovanim organizmima Srbije propisuje da se nijedan modifikovani živi organizam ne može staviti u promet niti gajiti u komercijalne svrhe kod nas. Zakon ipak predviđa prag od 0,9 odsto primesa GMO, ali suštinski, domaći proizvođač radi pod drugačijim pravilima.
Ovo nije samo priča o hemiji, već o konkurentnosti na tržištu. Dok srpski farmer ne može u komercijalnoj proizvodnji da koristi GM sojinu sačmu koja je dozvoljena u Španiji, meso proizvedeno u sistemu u kojem je takva hrana legalna može završiti na istom tržištu sa domaćim mesom. Propisi EU dozvoljavaju upotrebu odobrene GMO hrane za životinje, ali evropska uredba izričito navodi da proizvodi dobijeni od životinja hranjenih genetski modifikovanom hranom ne podležu GMO pravilima o označavanju.
To praktično znači da kupac na deklaraciji svinjskog mesa ne mora da dobije informaciju da li je životinja bila hranjena GM sojom, što otvara prostor za nejednake uslove — Izvor iz sektora za bezbednost hrane
Fer tržište ili igra na sreću
Ovde dolazimo do srži problema koji muči naše poljoprivredne proizvođače. Ako domaći proizvođač mora da poštuje restriktivnija pravila u pogledu korišćenja GMO stočne hrane, da li bi kupac trebalo da zna pod kojim uslovima je proizvedeno uvozno meso koje bira na polici? Ne tvrdimo da je GMO hrana opasna, niti nazivamo meso „GMO mesom", već otvaramo sasvim legitimno pitanje različitih proizvodnih standarda.
Srpski farmeri se često žale da ne mogu da pariraju cenama uvoznog mesa, a deo te računice leži upravo u ceni hrane za životinje. Sojina sačma je ključni protein u tovu svinja, i ako je ona jeftinija zbog GMO statusa u zemlji porekla, to se direktno odražava na krajnju cenu mesa. Kada na to dodate da uvoz iz Španije raste za preko 50 odsto godišnje, jasno je da se tržište ubrzano menja. Potrošač u Srbiji ima pravo da zna šta kupuje, čak i ako regulativa ne zahteva eksplicitnu deklaraciju o ishrani životinje.
Transparentnost nije neprijatelj trgovine, već uslov za poverenje. Meso životinje koja je hranjena GM sojom nije samo zbog toga GMO meso, niti je sama životinja genetski modifikovana, što potvrđuju i evropski standardi bezbednosti. Međutim, zdravstvena bezbednost je jedno, a ekonomska fer igra je drugo. Odobrena GMO hrana za životinje u EU prolazi propisanu procenu bezbednosti, ali to ne rešava dilemu domaćeg čoveka koji gaji svinje po domaćim zakonima. Dugo godina pratim ovu branšu i vidim kako se polako guši domaća inicijativa pod teretom nejednakih pravila.
Zaključak
Na kraju, ostaje nam da se zapitamo da li smo spremni da prihvatimo realnost globalnog tržišta gde pravila nisu ista za sve. Uvoz raste, Španija proizvodi više, a naši proizvođači moraju da nađu način da opstanu u ovakvoj konkurenciji. Možda je vreme da se razmisli o tome da potrošač na rafovu vidi ne samo cenu i rok trajanja, već i priču o tome kako je ta svinja odgajena. Jer na kraju dana, poverenje u hranu je jedino što nam preostaje kada su brojevi tako hladni.
Izvor: Agro News, 4. septembar 2026.
💬 0 komentara