Dobar rod u poljoprivredi ne garantuje uvek i solidan profit, što su ove godine na najgori mogući način iskusili proizvođači koštičavog voća u Hrvatskoj. Dok su plantaže na padinama Papuka i Krndije bile pune krupnih i kvalitetnih plodova, otkupna cena je doživela slom kakav se retko viđa u sezoni berbe. Umesto očekivane zarade koja bi nadoknadila tri loše godine, šljivari su nemoćno gledali kako vrednost njihovog teškog rada pada sa 1,10 evra na svega 50 centi za kilogram u roku od samo nedelju dana. Ovaj nagli sunovrat cena ostavio je mnoga gazdinstva pred ekonomskim ponorom, uprkos tome što je priroda ovog puta bila milostiva.
Regionalni tržišni haos nakon tri godine mraza
Kontekst ove dramatične situacije leži u klimatskim nedaćama koje su prethodile trenutnoj sezoni berbe. Proizvođači su se suočavali sa razornim prolećnim mrazevima tri godine zaredom, što je stvorilo veliki deficit na tržištu i podiglo nerealna očekivanja za 2026. godinu. Međutim, priroda je ovog leta bila naklonjena, pa je rod bio solidan i zdravstveno zadovoljavajući, što je paradoksalno dovelo do kolapsa cena. Problem nije bio u kvalitetu domaćeg voća, koje je bilo vrhunsko, već u naglom prilivu robe iz susednih zemalja koja je preplavila lance snabdevanja.
Ovakve oscilacije nisu strane našem regionu, gde tržište voća često diktiraju spoljni faktori preko kojih lokalni proizvođači nemaju kontrolu. Kada se dogodi da više zemalja istovremeno ima dobar rod, logistika i otkupljivači diktiraju uslove, a poljoprivrednik ostaje na kraju lanca isplate. U ovom konkretnom slučaju, uvoz iz Srbije i Bugarske postao je okidač za lančanu reakciju koja je ugrozila isplativost proizvodnje u Hrvatskoj. Tržište je jednostavno bilo prezasićeno, a ponuda je daleko nadmašila potražnju, što je otkupljivačima dalo moć da spuste cene na minimum.
Šokantni pad cena i pretnja krčenjem zasada
Na terenu, situacija je bila dramatična za porodična gazdinstva koja su ulagala u održavanje voćnjaka tokom teških godina. Prosečan prinos kretao se između 30 i 40 kilograma po stablu, što je tehnički odličan rezultat za slavonske plantaže. Andrija Mitrović iz Lukača je potvrdio da je količina bila solidna, ali da ekonomska računica ne funkcioniše kada cena padne na nivo koji ne pokriva ni osnovne troškove proizvodnje. Pritisak je bio toliki da su otkupljivači u jednom trenutku čak obustavili prijem robe, ostavljajući voćare sa zrelim voćem koje propada na granama.
Damir Bošnjak iz Sesveta svedoči o brzini kojom se tržište urušilo, gde je vrednost šljive prepolovljena praktično preko noći. Pored niske otkupne cene, proizvođače dodatno guše visoke cene đubriva i sredstava za zaštitu bilja, kao i hronični nedostatak berača. Ovi troškovi su fiksni i moraju se platiti bez obzira na to koliko će kilograma biti prodato na kraju sezone. Kada se na to doda cena rada i logistike, prodaja po 50 centi postaje ekonomski neodrživa za većinu manjih proizvođača koji nemaju rezervni kapital.
Pogađa nas toliko da, ako se nastavi ovakva situacija, više nećemo saditi nove zasade, već ćemo krčiti stare — Andrija Mitrović, proizvođač iz Lukača
Ova izjava nosi težinu dugoročne pretnje za celu regiju, jer krčenje zasada znači gubitak proizvodnog kapaciteta za narednih deset godina. Porodica Bošnjak je deo rešenja pokušala da nađe u preradi, koristeći malu destileriju izgrađenu uz pomoć evropskih fondova. Njihova logika je jednostavna i primenljiva na mnogim porodičnim gazdinstvima kod nas – ako je cena sirovine niska, prerada u destilat omogućava dodatu vrednost i skladištenje proizvoda dok se tržište ne stabilizuje.
Izvozna ekspanzija i nužnost prerade
Sa stanovišta naše poljoprivrede, ovo je dvosekli mač. Činjenica da izvoz iz Srbije utiče na cene u regionu govori o našem proizvodnom kapacitetu, ali isto tako otkriva ranjivost tržišta koje nije stabilno. Kada se višak robe iz više zemalja slije na isto tržište, jedini pobednici su otkupljivači i krajnji potrošači, dok proizvođač trpi gubitke. Ovo nije prvi put da vidimo kako izvoz poljoprivrednih proizvoda može destabilizovati komšije, ali je ovo jasna poruka da oslanjanje isključivo na sveže tržište nosi ogroman rizik za male proizvođače.
Nada za proizvođače u Hrvatskoj polaže se u završetak hladnjače i pogona za preradu u Požegi. Infrastrukturni objekti ove vrste su ključni za stabilizaciju cena, jer omogućavaju da se roba ne mora prodavati u trenutku kada je cena najniža. Mitrović je izrazio nadu da će ovaj kapacitet pomoći svima koji imaju problema sa skladištenjem, što je univerzalni problem celokupnog voćarskog sektora. Bez mogućnosti skladištenja, poljoprivrednik je taoc trenutne ponude i potražnje, što ga stavlja u podređen položaj u pregovorima sa otkupljivačima.
Potrebno je razumeti da je prerada šljive u rakiju i likere postala neophodnost, a ne samo tradicionalna dopuna prihoda. Oni koji imaju kapacitet za destilaciju, poput porodice Bošnjak, imaju sigurnosnu mrežu koju drugi nemaju. Ipak, izgradnja takvih kapaciteta zahteva vreme i novac, dok je tržište nemilosrdno i ne čeka nikoga. Situacija sa cenom od 50 centi po kilogramu je upozorenje da se model proizvodnje mora menjati ako se želi opstanak na terenu u budućnosti.
Na kraju, ostaje nam da konstatujemo da tržište ne mari za trud uložen u održavanje voćnjaka tokom tri godine mraza. Kada dođe do prezasićenja, cena pada na nivo koji pokriva samo varijabilne troškove, a često ni to. Poljoprivrednici u Lukačima i Sesvetama su suočeni sa izborom između prerade ili gašenja proizvodnje, što je izbor sa kojim su naši ljudi upoznati već decenijama. Ovo nije samo vest o ceni šljive, već signal da regionalna saradnja i planiranje proizvodnje moraju biti na višem nivou kako bi se izbegli ovakvi šokovi. Dok se ne uspostave mehanizmi zaštite i stabilizacije, svaka dobra godina može postati noćna mora za onoga ko je proizvodio. Šljiva je ostala na granama ili je prodata za sitniš, a poruka je jasna – bez prerade i skladištenja, nema opstanka.
Izvor: Agro TV, 5. septembar 2026.
💬 0 komentara