Kada otvorite novčanik i vidite da je prazan, osećate neprijatnost. Zamislite sada da je iz nacionalne kase za dve decenije otišlo 1,72 milijarde evra — i to samo na uvoz mesa. To nije brojka za statističare u klimatizovanim kancelarijama. To je ogledalo u kome se jasno vidi koliko je naša poljoprivreda izgubila dah, dok se domaći stočari guše između jeftinog uvoza i sve tanje državne podrške.
Pozadina koja boli
Da bismo razumeli koliko je ovaj pad ozbiljan, moramo se osvrnuti na brojke koje ne lažu. Od 2006. do danas, uvoz mesa porastao je četrdeset dva i po puta. To nije greška u kucanju — to je realnost srpskog agrara. Još teže pada podatak o svinjetini, čiji je uvoz skočio šezdeset devet puta. Takav "uspeh" teško da bi mogao da nam zavidi bilo ko u Evropi, jer je reč o tragičnom rekordu.
Dok uvoz raste, naše štale se prazne. Goveda su sa 1.106.000 grla spala na blizu 699.000 — pad od skoro četrdeset odsto za dve decenije. Svinja je nekada bilo tačno četiri miliona, a danas jedva 2,4 miliona. Jedino ovce pokazuju nekakav oporavak, ali je i taj fond smanjen na 1.684.000 grla u 2025. godini. Na dan 1. decembra prošle godine, samo na teritoriji Beograda evidentirano je 57.104 ovce — cifra koja govori koliko se poljoprivreda u srpskoj prestonici još drži na životu.
Ovo nije priča o jednoj lošoj sezoni. Ovo je priča o sistemu koji je decenijama gurao domaćeg proizvođača u ćošak, a strane dobavljače u srce srpske trpeze.
Brojke koje peku
Kada pogledamo konkretne cifre, stvari postaju još jasnije. Uvoz mesa skočio je sa pet miliona evra 2006. godine na rekordnih 256 miliona u 2024. U 2025. zabeležen je pad na 213,5 miliona evra, ali to nikako nije razlog za slavlje — svinjetina je i dalje dominantna kategorija, a njen uvoz je sa maksimuma od 165 miliona evra pao na 120,4 miliona.
Više od polovine ukupnog uvoza mesa čini upravo svinjetina, pre svega zamrznuto meso vredno 108,3 miliona evra u prošloj godini. Količine su smanjene sa 43.051 na 35.939 tona, ali je i jedinična cena pala sa 3,3 na 3,0 evra po kilogramu. Na prvi pogled deluje kao dobra vest za potrošača, ali zapravo je to signal koliko je naše tržište popustljivo prema stranoj robi i koliko brzo pristajemo na ucene velikih izvoznika.
Zamrznutu svinjetinu najviše uvozimo iz Španije — čak 59,5 miliona evra vrednosti samo u posmatranom periodu. Rusija je druga sa 28,8 miliona, dok je Nemačka, koja je 2018. bila ozbiljan igrač na ovom tržištu, potpuno nestala sa liste. Tu su i jestivi klanični proizvodi, gde dominira roba iz Crne Gore vredna 24,2 miliona evra od ukupnih 34 miliona — podatak koji kod svakog iole pažljivijeg analitičara budi ozbiljnu sumnju u stvarne kapacitete našeg južnog suseda i otvara pitanje reeksporta preko njihove teritorije.
Rezultat svega ovog, odnosno napredovanja, jeste gubitak prehrambenog i semenskog suvereniteta u Srbiji — dr Miroslav Zdravković, analitičar
Situacija se dodatno komplikuje kad pogledamo prve mesece 2026. Uvoz zamrznute svinjetine u prva četiri meseca iznosi 32.215.000 evra, ali je najdrastičnija promena zadesila rusku robu — sa 13.836.000 evra pala je na svega 2.686.000 evra. Razlog je čisto ekonomski: ruski prasići su u aprilu 2026. bili za 31 evro-cent skuplji od prosečne uvozne cene. Jedinična cena uvoza pala je sa 3,1 na 2,54 evra po kilogramu, što menja dinamiku na tržištu i tera trgovce da traže druge, još jeftinije dobavljače.
Šta ovo znači za gazdinstva na terenu
Ove brojke nisu samo za arhivu novinara. One su jasan signal da nešto fundamentalno ne valja u odnosu države prema domaćem stočaru. Gubitak prehrambenog suvereniteta znači da smo ključne segmente ishrane prepustili stranim dobavljačima — što nas čini izuzetno ranjivim u vreme globalnih kriza, bilo da su one ratne, zdravstvene ili finansijske. Ako sutra Španija zatvori granice ili Rusija podigne cene, mi ostajemo bez osnovne sirovine.
Najavljena Strategija poljoprivrede i ruralnog razvoja Srbije od 2026. do 2034. mora biti pravi instrument za povratak izgubljenog, a ne još jedan dokument koji skuplja prašinu u ministarstvu. Ako se stočni fond bude i dalje smanjivao, nema te strategije koja može pokriti osnovne potrebe stanovništva domaćom robom. To znači da ćemo i dalje jesti špansku, holandsku ili crnogorsku svinjetinu, dok naši proizvođači tapkaju u mestu i čekaju subvencije koje stižu prekasno.
Trgovci koji se drže zamrznute svinjetine, a ona stagnira već drugu godinu zaredom, trebalo bi da preusmere poslovanje. Ima prostora u govedini, ovčarstvu, kozarstvu, ribarstvu — segmentima koje domaća proizvodnja još drži u životu. Nažalost, često se stvarna inteligencija u poljoprivredi zamenjuje prividnim napretkom, pa dok neki pričaju o modernim tehnologijama i robotima u polju, obični radnici na njivama bolje prolaze od svih koji znaju da rade, ali ih niko ne pita za mišljenje. Poljoprivrednici moraju zahtevati mere koje će zaštititi njihovu proizvodnju, a ne samo konzumente jeftinog uvoza — jer bez zaštite proizvođača nema ni domaćeg mesa na rafu.
Zaključak urednika
Dve decenije gledali smo kako se milijarde evra slivaju ka stranim proizvođačima, dok su naše štale ostajale prazne. Vreme je da prestanemo da se dičimo ekonomskim podacima koji rast uvoza predstavljaju kao uspeh — jer to je uspeh isključivo na račun domaćeg seljaka. Bez jakog stočnog fonda i prehrambene sigurnosti nema svetle budućnosti, bez obzira na to koliko pametnih sistema uvedemo u upravljanje državom.
Izvor: AgroSmart, 7. septembar 2026.
💬 0 comments