Dok naši poljoprivrednici još uvek prebiraju po kesama sa semenom i kalkulišu troškove za jesenju setvu, na svetskom tržištu se odvijaju pregovori koji mogu skupo da se odraze na svaki hektar u Srbiji. Turska je krenula u ozbiljne razgovore sa Rusijom kako bi obezbedila veće količine azotnih đubriva i uree pred početak nove setvene sezone. Ovo nije samo trgovinski dogovor dve zemlje, već signal da se globalni tokovi robe menjaju, a to uvek na kraju završi u računici proizvođača hrane. Kada veliki igrači poput Ankare i Moskve pomeraju milione tona, mi ostali moramo da pratimo kako će se to odraziti na cene mineralnih đubriva u našem regionu.
Globalna šahovska tabla sa đubrivom
Kontekst ove vesti je ključan za razumevanje onoga što nas čeka u narednih godinu dana. Rusija važi za jednog od najvećih svetskih izvoznika mineralnih đubriva, pa svaka promena u njenim izvoznim tokovima direktno utiče na međunarodne cene. Moskva istovremeno kontroliše deo izvoza kroz kvote i druga ograničenja, pokušavajući da održi ravnotežu između domaćih potreba i izvoza. Sa druge strane, Turska ima poseban razlog da unapred obezbedi dodatne količine jer njena domaća industrija ne može sama da pokrije potrebe. Prema podacima navedenim u analizi od 10. septembra 2026. godine, domaća proizvodnja đubriva u Turskoj iznosi oko pet miliona tona godišnje, dok potrošnja dostiže približno sedam miliona tona. Iako instalirani proizvodni kapaciteti prelaze osam miliona tona, turska industrija u velikoj meri zavisi od uvoza sirovina.
Brojke koje diktiraju realnost na terenu
Dogovor bi Ankari trebalo da obezbedi sigurnije snabdevanje pred početak poljoprivredne sezone, dok je za ostatak tržišta važnije pitanje koliko će dodatne ruske količine namenjene Turskoj uticati na raspoloživost đubriva za druge kupce. Turska je krenula ka dogovoru sa Rusijom o većem pristupu azotnim i fosfatnim đubrivima, kao i amonijaku, u trenutku kada se na svetskom tržištu sve više pažnje posvećuje dostupnosti uree i drugih azotnih proizvoda. Ako Turska, ali i druge zemlje, budu pokušavale da unapred obezbede veće količine đubriva, kupci bi mogli da se nađu u situaciji da za raspoložive količine moraju da ponude više. To ne znači da će automatski doći do nestašice, ali može da dovede do rasta globalne referentne cene, koji se kasnije prenosi i na distributere i poljoprivrednike.
Posebno je značajna urea, čija cena zavisi od međunarodne ponude i potražnje, ali i od troškova prirodnog gasa, transporta, osiguranja i trgovinskih politika. Dodatni rizik predstavljaju logistika i stanje na Crnom moru. Promene transportnih ruta, troškovi osiguranja i eventualni poremećaji u pomorskom saobraćaju mogu povećati cenu isporuke čak i kada fizički postoji dovoljno đubriva. Za one koji prate tržišne trendove u agraru, ovo je znak da se volatilnost nastavlja.
Šta ovo znači za srpskog proizvođača
Za proizvođače ratarskih kultura ovo je posebno važno jer je azot jedno od značajnijih ulaganja u proizvodnji kukuruza i drugih useva. Ako cena đubriva poraste u trenutku kada su cene poljoprivrednih proizvoda pod pritiskom, profitna računica po hektaru može se veoma brzo promeniti. Naši ljudi često čekaju poslednji trenutak za nabavku, ali ovakvi signali iz sveta govore da strategija mora da se promeni. Đubrivo je roba kojom se trguje na međunarodnom tržištu, pa promene u snabdevanju jednog velikog izvoznika ili povećana potražnja velikog kupca mogu da utiču i na cene u drugim delovima sveta. Zbog toga će u narednim mesecima biti važno pratiti kretanje cena uree i amonijaka, rusku izvoznu politiku, ponudu sa Bliskog istoka, cenu prirodnog gasa i troškove pomorskog transporta.
Dogovor Rusije i Turske sam po sebi neće odrediti cenu đubriva za narednu sezonu. Ipak, on pokazuje da veliki kupci već pokušavaju da na vreme obezbede sigurnije snabdevanje, što je signal koji bi trebalo da prate i poljoprivrednici prilikom planiranja troškova za novu proizvodnu godinu. Ne možemo uticati na ruske kvote niti na turske potrebe, ali možemo da utičemo na to kada i kako kupujemo. Oni koji imaju skladišne kapacitete i finansije, razmotriće opciju ranije nabavke kako bi izbegli mogući skok cena u proleće.
Stav urednika: Ne čekajte prolećnu gužvu
Gledam ove brojke i vidim samo jednu stvar – neizvesnost postaje jedina konstanta u našem poslu. Pet miliona tona proizvodnje naspram sedam miliona potrošnje u Turskoj govori da čak ni industrijski giganti nisu samodovoljni, a kamoli pojedinačno gazdinstvo u Šumadiji ili Vojvodini. Rusija drži ključeve slavine, a Turska pokušava da otkupi što više vode pre nego što neko drugi stigne na red. Nama ostaje da pratimo vesti o đubrivu i da ne verujemo slepo u stabilnost cena. Moj savet je jednostavan – ko može da obezbedi deo sredstava sada, neka to uradi. Tržište ne voli one koji kasne, a u poljoprivredi se kašnjenje meri izgubljenim prinosom i tanjim džepom na kraju žetve.
Izvor: Agro TV, 10. septembar 2026.
💬 0 comments