Dunav se valja pokraj Novog Sada, Tisa se ljulja kroz Banat, a između njih leži mreža kanala duža od dvadeset dve hiljade kilometara. Vode ima toliko da bi se njome mogla napojiti pola Evrope. Pa ipak, vojvođanske njive i dalje čekaju junsku kišu kao poslednji voz, a svega dva do tri odsto oranica dobija vodu iz sistema koji je zamišljen da pokrije gotovo milion hektara. To nije samo loša matematika — to je nacionalna sramota koja se ponavlja svake sezone.
Sistem koji je zamišljen za velike stvari
Vojvođanski hidromelioracioni sistem spada među najveće u Evropi. Mreža kanala, crpnih stanica i akumulacija projektovana je tako da obezbedi navodnjavanje za oko 900.000 hektara poljoprivrednih površina — gotovo trećinu čitave Vojvodine. Prvi obrisi tog sistema sežu još u vreme Austrougarske, a svoj moderan oblik dobio je izgradnjom sistema Dunav–Tisa–Dunav, jednog od najambicioznijih hidroinfrastrukturnih poduhvata ikada viđenog na ovom prostoru.
Onda je došla tranzicija, došli su ratovi, došle su sankcije, došlo je zaboravljanje. I danas imamo paradoks: sve stoji na papiru, ali u njivi ne funkcioniše. Sistem koji je nacrtan da pokrije trećinu ravnice danas pokriva njen statistički ostatak. Dva do tri odsto vojvođanskih oranica dobija vodu iz kanalske mreže, sve ostalo zavisi od neba — ćudljivog, sve škrtijeg i sve nepouzdanijeg.
Kiša više nije saveznik, a mi nemamo rezervni plan
Sušni periodi više nisu izuzetak koji pamte naši očevi. Oni su postali pravilo, a poljoprivreda koja se oslanja isključivo na padavine pretvorila se u kockarsku igru sa sve lošijim šansama za dobitak. Setva kukuruza, soje, suncokreta — svega onoga čime Vojvodina hrani ne samo sebe, nego i izvoznu bilancu Srbije — zavisi od količine kiše koja padne u maju, junu i julu.
Sava Kompalić, master inženjer poljoprivrede i poljoprivrednik iz Deronja, objašnjava suštinu problema jezikom čoveka koji svaki dan gleda u nebo i ne vidi obećanje.
Melioracija podrazumeva operacije koje imaju za cilj poboljšanje fizičkih, hemijskih i bioloških svojstava zemljišta, ali sve to mora biti praćeno efikasnim sistemima za navodnjavanje — Sava Kompalić, master inženjer poljoprivrede, Deronja
U prevodu na jezik svakodnevice: možeš ti zemljištu dati najbolju agrotehniku, možeš đubriti po svim pravilima struke, možeš sejati hibride koji koštaju koliko i mali auto — ali ako usev ugine u suši, nema te agrotehnike koja vredi. Sav taj trud, sav taj novac, sav taj rad — sve ode u jednom julskom talasu vreline.
Bunari nisu rešenje, nego preživljavanje
Šta rade proizvođači kada im država ne obezbedi osnovnu infrastrukturu? Buše bunare. Crpe podzemnu vodu, plaćaju struju, plaćaju dozvole, i sami finansiraju ono što bi javni sistem trebalo da im pruži još pre pola veka. To nije nikakvo sistemsko rešenje — to je čisto preživljavanje.
Jer podzemna voda nije beskonačna. Pitanje je koliko dugo možete da crpete iz bunara pre nego što naiđete na suve slojeve, pogotovo u godinama kad je i podzemna voda na minimumu. Bunari jesu nužno zlo, ali nikako ne mogu zameniti sistem koji je zamišljen da radi za sve — od malog proizvođača u Deronjama do velikog kombinata kod Zrenjanina.
Obnova koja se najavljuje, ali nikako ne stiže
JVP „Voda Vojvodine" upravlja tom mrežom od 22.000 kilometara. Ali upravljanje bez ulaganja nije upravljanje, nego održavanje u životu onoga što još nije potpuno propalo. Crpne stanice stare, kanali se zatrpavaju, propusti propadaju. Da bi sistem ponovo radio punom snagom, potrebna je ozbiljna obnova — ne krpljenje, nego sistematska rekonstrukcija sa jasnim rokovima i jasnim novcem.
Pitanje navodnjavanja i prilagođavanja poljoprivrede klimatskim promenama sve je značajnije i na regionalnom nivou — izvor: RTV
Upravo o tome će biti reči na predstojećem Agro-Balkanskom samitu u Grčkoj, od devetnaestog do dvadeset prvog oktobra. Biće to prilika da se čuju iskustva iz regiona — od Grčke koja već decenijama sistematski ulaže u navodnjavanje, do Turske koja gradi velike sisteme po celoj Anatoliji. Pitanje je samo šta će srpski predstavnici tamo poneti kući osim lepih fotografija sa rivijere i još lepših obećanja.
Šta ovo znači za seljaka koji ora
Znači da svake godine igrate rulet sa prirodom. Setite kukuruza, nadajte se kiši, gledajte nebo u junu i julu kao kockar koji čeka poslednji broj na ruletu. Ako kiša padne — ima roda. Ako ne padne — gubitak. A gubitak u poljoprivredi nije samo izgubljen novac, to je izgubljena godina, izgubljeno seme, izgubljen rad cele porodice, izgubljeno poverenje u sopstveni posao.
Poljoprivrednik koji nema pristup navodnjavanju u Vojvodini danas je kao ribar bez čamca. Voda je pred njim, ribe ima, alata ima, mreže ima — ali bez čamca ostaje na obali i gleda kako drugi love. Gleda kako oni koji imaju sisteme za navodnjavanje uzimaju tržište, uzimaju premije, uzimaju budućnost.
Rešenje postoji — samo ga niko ne sprovodi
Ovo nije pitanje za koje ne postoji odgovor. Odgovor postoji i ispisan je u samoj Vojvodini — u kanalima koji su već tu, u crpnim stanicama koje čekaju obnovu, u dokumentima koji se prave svake vlade iznova. Potrebno je ulaganje, potrebna je politička volja, i pre svega potrebno je da se shvati jedna prosta istina: navodnjavanje nije trošak, nego investicija.
Svaki dinar uložen u kanale i crpne stanice vraća se kroz stabilniju proizvodnju, kroz veće prinose, kroz manje osiguravajuće premije, kroz mirniji san seljaka koji više ne zavisi isključivo od milosti neba. Dok god država bude tretirala navodnjavanje kao nešto što može da sačeka sledeću godinu i sledeću vladu, Vojvodina će ostati ravnica sa više vode nego pameti.
A pameti ima — samo je treba sprovesti od dokumenta do kanala, od Beograda do njive, od obećanja do stvarnog mlaza vode na usev koji gori od žeđi.
Izvor: Agro TV, 26. septembar 2026.
💬 0 comments