Zamislite da uzmete praznu plastičnu bocu, ubacite je u mašinu, dodate ostatke kukuruzovine posle žetve — i za nekoliko dana iz svega toga dobijete keks koji ima proteine, beta-karoten i aromu vanile. Pre pet godina ovakva priča mogla je da bude samo scenario lošeg naučno-fantastičnog filma. Danas je to projekat ozbiljnog univerzitetskog laboratorije u američkoj saveznoj državi Ilinois, a rezultat se već pakuje u oblike koji mirišu na slatko.
Kad svemirski program uđe u kuhinju
Priča o neobičnom keksu nije počela u restoranu ni u fabrici hrane, nego tamo gde se obično ne traže recepti — u svemirskom programu NASA-e. Inženjerima koji planiraju višegodišnje misije ka Marsu jedna od najvećih glavobolja je pitanje hrane za posadu. Ne možete svake dve nedelje da šaljete pošiljku konzervi na Crvenu planetu, pa su istraživači godinama razvijali sisteme koji sve što se nađe na brodu — uključujući i otpad — pretvaraju u nešto upotrebljivo.
Iz tog razmišljanja izrasla je tehnologija koja je sredinom septembra predstavljena na skupu Američkog hemijskog društva (ACS) u Sjedinjenim Državama. Na Univerzitetu Južni Ilinois u Karbondejlu, vanredni profesor Lahiru Džajakodi i njegova doktorantkinja Sandža Džajasekara odlučili su da spoje dva velika problema čovečanstva. Prvi je plastika koja trpa kontinente, drugi je hrana koje nikad nije dovoljno.
Razvijali smo tehnologije za preradu plastike u proizvode veće vrednosti. Onda smo pomislili, zašto ne bismo pokušali da napravimo hranu. Plastika sadrži ugljenik, a sadrži ga i hrana — Lahiru Džajakodi, vanredni profesor na SIU
Ta logika je u svojoj suštini prosta. PET plastika, ona od koje su flaše za vodu, sokove i pivo, jeste samo ugljenik zarobljen u dugim lancima molekula. Isti taj ugljenik čini osnovu svake pšenice, svake trave, svake šnite hleba. Razlika je samo u tome kako ga osloboditi i pretvoriti u nešto što ljudsko telo može da svari.
Kvasac koji uči da jede plastiku
Rešenje su pronašli u jednom od najstarijih saveznika čoveka — kvascu. PET flaše i poljoprivredni otpad od kukuruza (stabljike, lišće, oklasak) istraživači su podvrgli postupku koji u hemijskim knjigama nosi komplikovan naziv oksidativno hidrotermalno rastvaranje. U prevodu, jasnijem za nas koji nismo hemičari: vrela voda, kiseonik i visok pritisak razbijaju tvrde lance plastike i biljne mase na sitnije molekule koje mikroorganizmi mogu da progutaju.
Tu na scenu stupa kvasac, isti onaj koji podiže testo za hleb, samo što je u laboratoriji Džajasekare genetički podešen da radi nešto što mu priroda nikad nije zadala. Jedan soj je naučen da iz biljnih ostataka proizvodi aromu vanile. Drugi je podešen da koristi etilen-glikol, nusproizvod razgradnje PET plastike, i pretvara ga u beta-karoten, prekursor vitamina A neophodnog za vid, imunitet i kožu.
Mikrobi su veoma pametni. Zato koristimo njihove osobine da rešavamo probleme koje smo sami stvorili — Lahiru Džajakodi
Princip nije nova stvar. Decenijama se genetički modifikovanim mikroorganizmima u industriji proizvodi insulin za dijabetičare. Ono što je novo jeste ambicija da se od takvih mikroba napravi kompletan obrok, a ne samo jedan sastojak.
Mikrozalogaji iz 3D štampača
Sve što su ti specijalni kvasci proizveli istraživači su spakovali u smešu sa vlaknima, skrobom i zaslađivačem, pa ubacili u 3D štampač. Rezultat su mikrozalogaji nazvani µBites, proteinski keks koji je za sada prošao bezbednosne provere, ali još čeka institucionalno odobrenje da bi ga neko zaista i probao. Volonteri su ga do sada mogli samo da pomirišu. Većina je, prema pisanju medija, rekla da bi ga jela samo u krajnjoj nuždi, kad druge hrane nema.
Ali naučnici ne planiraju da ostanu na hrani za preživljavanje. Njihov cilj je da mikroorganizmi jednog dana proizvode gotovo čitav keks — uključujući i skrob, vlakna i zaslađivače, a ne samo proteine i arome. Nadaju se da bi takvi proizvodi u narednih nekoliko godina mogli da postanu komercijalno dostupni, najpre u specijalizovanim uslovima — od svemirskih letelica do vojnih kampova i humanitarnih zona.
Koristimo mikroorganizme kako bismo ovaj keks učinili privlačnijim proizvodom za potrošače — istraživači sa Univerziteta Južni Ilinois u Karbondejlu
Šta ovo znači za kukuruzna polja u Srbiji
Ovde priča prestaje da bude daleka i američka, i postaje nešto što bi trebalo da nas zabrine, ali i da nas razveseli. Srbija je veliki proizvođač kukuruza. Svake jeseni na našim njivama ostanu ogromne količine stabljika, lišća i oklasaka koji se uglavnom zaoravaju, ponegde i nesavesno spaljuju. To je neiskorišćen resurs koji propada. Ako bi tehnologija poput ove iz Ilinoisa jednog dana zaživela u praksi, kukuruzovina bi umesto balasta postala sirovina za biotehnološku industriju vrednu pažnje.
Istovremeno, Srbija se godinama davi u plastičnom otpadu. Reciklažni kapaciteti su ograničeni, deponije rastu, a svaka nova PET flaša završi ili zakopana ili u reci. Tehnologija koja PET tretira kao resurs, a ne kao problem, otvara prostor za potpuno novu vrstu cirkularne ekonomije — gde plastični otpad ne završava na smetlištu, nego u laboratoriji, pa na trpezi.
Pitanje je, naravno, koliko je to sve uopšte realistično za naše uslove. Američka istraživanja su još u laboratorijskoj fazi, a 3D štampač koji pravi proteinski keks nije sprava koju ćete videti na domaćim farmama ni u našim istraživačkim stanicama. Ali sama ideja — da otpad postane hrana, da se poljoprivredni ostaci pretvaraju u proteinske proizvode — vredi praćenja. Srbija nema naučni budžet NASA-e, ali ima kukuruzovine na pretek i probleme sa plastikom koji se gomilaju iz godine u godinu.
Keks koji ne postoji, ali najavljuje sutra
Mikrozalogaji sa Univerziteta Južni Ilinois za sada su više koncept nego proizvod. Niko ih još nije probao, niko ih ne prodaje, niko ne zna kakvog su stvarno ukusa. Ali oni najavljuju nešto veće — svet u kome poljoprivredni i plastični otpad nisu teret, nego sirovina. U takvom svetu stabljika kukuruza posle žetve ne bi bila otpad koji treba zaorati, nego vrednost koja čeka da se probudi.
Ako naučnici u Americi jednog dana naprave keks od flaše, zašto ne bismo i mi na srpskim njivama jednog dana razmišljali o hrani koja raste iz onoga što danas bacamo? To je priča koju vredi pratiti — ne zato što ćemo sutra jesti keks od PET-a, nego zato što ćemo sutra, možda, drugačije gledati na svaku flašu i svaku kukuruzovinu koju ostavimo za sobom.
Izvor: Agromedia, 26. septembar 2026.
💬 0 comments