Tri miliona 966 hiljada tona pšenice. Toliko je, prema proceni Republičkog zavoda za statistiku sa stanjem od petog septembra, srpska njiva iznela u ovoj sezoni. Na prvi pogled — pobeda. Skoro osam odsto više nego lane, gotovo četiri miliona tona hlebnog zrna. Svaki ratar koji je ovog proleća gledao nebo, brojao kišne dane i preživao mrazeve zna da se iza ovih cifara krije mnogo složenija priča. Jer brojke, dragi moji, nikada ne lažu — ali uvek ćute o onome što je najvažnije.
Kad se pšenica uporedi sa desetogodišnjim prosekom, slika je još jasnija
Ova sezona nije bila blaga prema oranicama. Prolećni mrazevi odneli su deo roda u Vojvodini, suša je tukla tamo gde nije bilo navodnjavanja, a cena đubriva je i dalje visoka. Pa ipak, pšenica je izdržala. Razlog je u starim, proverenim sortama, ali pre svega u činjenici da su ratari konačno shvatili — sezona počinje mnogo pre žetve.
Agronomi po njivama Mačve i Srema ponavljaju isto: bez kvalitetne predsetvene pripreme, ovakav rod ne bi bio moguć ni u godini sa znatno više padavina. Osim toga, pšenica je zasejana na nešto većim površinama nego lane, a prinos po hektaru je značajno bolji. Ako se ovogodišnja proizvodnja uporedi sa desetogodišnjim prosekom, koji pokriva period od 2016. do 2025, slika postaje kristalno jasna. Pšenica je van svake konkurencije — veća za čak 31,8 odsto. To je razlika koja se ne viđa svake decenije, i to je razlog zašto ovoj brojci treba skinuti kapu.
Kukuruz se vraća, ali ne dovoljno
Kukuruz, druga poluga srpskog agrara, očekivano je na 4,76 miliona tona, što je rast od 12 odsto u odnosu na prošlu godinu. To zvuči kao još jedna dobra priča. Ali kada se ta cifra stavi u kontekst desetogodišnjeg proseka — kukuruz je i dalje 20,5 odsto ispod. Kukuruz je kraljica srpskih oranica po površini, ali poslednjih sezona sve više gubi tu titulu u prinosu po hektaru.
Suncokret raste skromno, za svega 1,8 odsto, i to je jasan signal da uljarice stagniraju. Soja pada za 9,5 odsto u odnosu na prošlu godinu, a šećerna repa za čak 21,7 odsto. Šećerna repa prolazi najgore — čak 33,7 odsto ispod desetogodišnjeg proseka. Soja je još dramatičnija priča — 44,1 odsto ispod desetogodišnjeg proseka.
Ove brojke nisu slučajnost. Daleko od toga. Soja i šećerna repa su kulture koje zahtevaju ulaganja, navodnjavanje, prerađivačke kapacitete i siguran otkup. Srbija ih nema dovoljno ni u jednom od ta četiri segmenta.
Pšenica je iznad proseka jer je setva najjeftinija, a ulaganja najmanja. Tamo gde treba više rada i više znanja, kod soje i repe, kod povrća — tamo rezultata nema. To nije slučajnost, to je slika našeg agrara
Voće koje menja pravila igre
Ako je strna žita priča o stabilnosti, onda je voće priča o eksploziji. Šljive — ponos srpskog voćarstva — rastu neverovatnih 109,2 odsto u odnosu na prošlu godinu. Gotovo dvostruko više roda. Jabuka je na plus 43,1 odsto, višnja na plus 96,3 odsto, malina na plus 14,6 odsto.
U poređenju sa desetogodišnjim prosekom, rod šljiva je viši za 75,7 odsto, jabuka za 22,5 odsto. Ovo nisu blagi pomaci — ovo je potvrda da su voćari, posebno u centralnoj Srbiji, konačno počeli da rade ozbiljno. Nove sorte, savremena zaštita, sistemi kap po kap — sve to sada daje rezultat. Grožđe je umereno bolje nego lane, plus 6,3 odsto, ali je i dalje 0,6 odsto ispod desetogodišnjeg proseka. Vinogradari se drže, ali bez većih iskoraka.
Kad pogledate brojke, jasno se vidi ko je uložio u znanje i ko je čekao kišu. Voćari su pobedili, ratari sa pšenicom su zadržali poziciju, a industrijske kulture su u dubokom problemu
Šta sve ovo znači za srpskog poljoprivrednika
Ove brojke su politički neugodne. Pokazuju da Srbija ima pšenicu za izvoz, ali nema dovoljno vlastite soje ni šećera. Pokazuju da voćari znaju šta rade, a da na velikim kulturama dominira setva iz navike i zbog državnih subvencija po hektaru, bez obzira na to šta je isplativo. Dok se u javnosti priča o izvozu pšenice i "srpskom hlebu", u praksi poljoprivrednik koji seje soju mora da uvozi skupe inpute, nema siguran otkup i ne zna po kojoj ceni će prodati rod.
Šećerna repa je nekada bila nosilac prihoda u Banatu i Pomoravlju. Danas je to, blago rečeno, nostalgija. Loša cena, zatvorene šećerane, nesiguran plasman — sve to gura repu sa srpskih polja. Činjenica da je šećerna repa trećinu ispod desetogodišnjeg proseka nije samo statistička greška. To je potvrda jednog dugogodišnjeg propadanja čitavog sektora.
Imamo pšenicu za izvoz, a nemamo dovoljno soje ni za sopstvene potrebe. To govori sve o strukturi srpske poljoprivrede
Šta čeka seljaka u narednim mesecima
Sa ovakvim prinosima pšenice, tržište će biti zasićeno. Cene će ili stagnirati ili blago padati, što znači da će ratarima trebati više subvencija ili skladišnih kapaciteta da sačuvaju zaradu. Kukuruz, uprkos rastu, i dalje zaostaje za višegodišnjim prosekom, a to bi trebalo da zabrine sve koji planiraju prolećnu setvu.
Voćari su sada u punoj berbi, a rod kakav je najavljen traži hladnjače, otkupljivače i izvozne kanale. Ako toga nema, najlepši rod propada na grani ili na putu do pijace. Dvostruko više šljiva zvuči kao blagostanje, ali bez otkupa znači dvostruko veći gubitak.
Brojke iz Republičkog zavoda za statistiku nisu samo statistika. One su mapa srpske poljoprivrede. I ta mapa jasno pokazuje gde se radi ozbiljno i gde se samo čeka da država donese neku uredbu. Seljak koji ne ulaže u znanje, u Srbiji će zauvek zavisiti od kiše, od cene koju mu nameće trgovac i od političara koji obećava. Onaj ko uči, ko prati sorte i tržište — taj preživljava. I ove brojke to dokazuju bolje nego bilo koja ministarska konferencija.
Izvor: Agro News, 28. septembar 2026.
💬 0 komentara