Deset godina čekanja na rod: Priča o organskom lešniku iz Vraneša koji košta 1.800 dinara, a donosi nadu selu

Deset godina čekanja na rod: Priča o organskom lešniku iz Vraneša koji košta 1.800 dinara, a donosi nadu selu

Ponedeljak u Beogradu, petak u voćnjaku. Marko Radenković i supruga Zorica već deset godina žive između grada i sela Vraneši, negde između Vrnjačke Banje i planine, gde na dva i po hektara gaje organski lešnik.

Agro Urednik 6 min čitanja 93 pregleda

Ponedeljak u Beogradu, petak u voćnjaku. Marko Radenković i supruga Zorica već deset godina žive između grada i sela Vraneši, negde između Vrnjačke Banje i planine, gde na dva i po hektara gaje organski lešnik. Ove godine, prvi put, taj zasad je dao rod koji se može nazvati ozbiljnim — oko dve tone. Kiša u julu spasila je berbu. Ali iza te brojke stoji decenija strpljenja, sopstvenog novca i sistemskih prepreka koje u srpskoj poljoprivredi niko ne pomiče sem samog proizvođača.

Vreme koje ne čeka — ali država kasni

Lešnik nije kukuruz. Ne možeš da ga poseješ u proleće i prodaš u jesen. Zasad podignut 2016. godine na 2,5 hektara u Vranešima tek ove, desete godine, daje rezultat koji se može nazvati ekonomski značajnim. U međuvremenu, porodica Radenković je ulagala sopstveni novac, čekala, učila na greškama i pokušavala da pomiri gradski posao sa životom na selu.

U srpskoj poljoprivredi, gde većina mera podrške ide na ratarske kulture i velike sisteme, višegodišnji zasadi poput lešnika ostaju na marginama podsticajne politike. Ne zato što nisu važni — tražnja za lešnikom raste, a Srbija uvozi ogromne količine — već zato što sistem nije podešen na ljude koji ulažu deset godina čekanja pre nego što vide povrat. Država zna da pomeri pare za pod setvu. Za nešto što rodi tek posle decenije, nema mehanizma.

Sorte, sertifikat i cena koja ne znači zaradu

U zasadu Radenkovića preovlađuju italijanske sorte — Tonda Đentile Romana i Tonda di Giffoni — uz Cosford, Halski džin i Enis. Proizvodnja je sertifikovana kao organska, kontrolu obavlja sertifikaciona kuća TMS. Sve ide kao očišćeno jezgro, direktno kupcima, preko društvenih mreža i sopstvenih kanala prodaje, po ceni od 1.800 dinara za kilogram.

Ta cena zvuči visoko. I jeste. Ali ne znači automatski i veliku zaradu. Organska proizvodnja zahteva kontinuirana ulaganja u sertifikaciju, zaštitu zasada, navodnjavanje i organizaciju berbe, a svaka od tih stavki jede marginu. Kada na to dodate nedostatak radne snage, slika postaje jasna — 1.800 dinara po kilogramu je cena preživljavanja, ne cena luksuza.

Marko je prilično direktan o tome šta ih je nateralo u organsku proizvodnju. Nije to bila računica za tržište, već nešto dublje i ličnije.

„Kao dete sam mnogo vremena provodio kod bake i dede na selu. Oni su se bavili tradicionalnom poljoprivredom, nisu koristili pesticide niti su prskali voće koje su uzgajali. Ideja se javila veoma rano, a mi smo je kasnije pretočili u naš zasad lešnika" — Marko Radenković, vlasnik gazdinstva u Vranešima

Dodatni motiv bila je i želja da njihovo dete odrasta u okruženju gde se zna kako se hrana proizvodi. Ne samo za sebe — za druge ljude. I to je nešto što se ne meri kilogramima.

Škola bez diploma, greške bez oprosta

Organska proizvodnja nije povratak na staro, koliko god to zvučalo romantično. To je, kako Marko kaže, neprestano učenje. Svaka godina donosi nove izazove, nove štetočine, nove uslove. U organskom zasadu nemate arsenal hemije na raspolaganju — imate preventivu, praćenje i dozvoljena sredstva koja deluju sporije i zahtevaju više preciznosti.

„Ono što sam shvatio jeste da u organskoj proizvodnji svake godine morate da naučite nešto novo. To je bukvalno kao da ste u školi. Nažalost, neke stvari smo naučili na sopstvenim greškama" — Marko Radenković

I to je tačno. Srpski sistem edukacije za organske proizvođače je tanak, rasut i često teorijski. Proizvođač na terenu ostaje prepušten pokušajima i zabludama, a greške u organskoj proizvodnji nisu jeftine. Jedna propuštena mera zaštite može da košta deo roda, a rod se, kod lešnika, ne vraća sledeće godine sa kamatom. Tu nema druge šanse.

Berba ručno, mehanizacija za 300.000 dinara

Do ove godine, Radenkovići su lešnik sakupljali isključivo ručno. Na dva i po hektara, to je posao koji zahteva ljude, vreme, hranu i novac — a ljudi nema. Nedostatak radne snage u srpskom selu nije apstraktan problem o kome se piše u strategijama. To je konkretna boljka koja znači da plodovi trule na zemlji dok vi tražite nekoga ko bi ih pokupio.

Zato su ove godine uložili u skupljač lešnika, vredan oko 300.000 dinara. To je investicija koja bi, u normalnom sistemu podrške, bila delimično pokrivena podsticajem za mehanizaciju. Ali konkursi se, kako Marko objašnjava, ne raspisuju na vreme.

„Nama bi značilo da se konkursi raspisuju na vreme, recimo do juna, kako bismo mogli da planiramo kupovinu i konkurišemo za povraćaj sredstava. Ovako ulažemo sopstveni novac, a to nisu mala sredstva" — Marko Radenković

Ovo nije pritužba jednog gazdinstva. Ovo je dijagnoza celog sistema. Konkursi koji se raspisuju u jesen, kada je berba već završena, ne pomažu proizvođaču koji je mašinu trebao u avgustu. Povraćaj sredstava koji stiže godinu dana kasnije znači da je proizvođač već ušao u novi ciklus ulaganja sa praznim džepom. I tako u krug.

Lešnik koji traje sedam decenija

Marko Radenković ne priča o lešniku kao o poslu koji se radi za jednu sezonu. Za njega, to je investicija koja se meri u generacijama.

„Uzgoj lešnika jeste investicija za budućnost. Prvih deset godina ostvarujete veoma mali prihod, a tek kasnije zasad počinje da donosi ozbiljniji novac. Ali lešnik može da traje i 70 godina. To je nešto što ostavljate i narednim generacijama" — Marko Radenković

Sledeći korak za porodicu Radenković je proizvodnja putera od organskog lešnika — korak ka preradi i višoj vrednosti po jedinici proizvoda. To je logičan potez. Ko je preživeo deset godina čekanja, taj ne staje na sirovini koja se prodaje po kilogramu. Ali taj korak zahteva još znanja, još opreme, još novca. I još strpljenja.

Šta ovo znači za srpsku poljoprivredu

Priča Radenkovića je važna ne zato što je jedinstvena — naprotiv, ona je tipična. Ima desetine, stotine porodica širom Srbije koje pokušavaju istu stvar. Žive između grada i sela, ulažu u višegodišnje zasade, čekaju rod, bore se sa mehanizacijom i radnom snagom, i pokušavaju da proizvode nešto što ima dodatu vrednost. Razlika je u tome što se o njima ne priča.

Srpska poljoprivreda neće se spasiti velikim sistemima koji uzgajaju hiljade hektara pšenice. Spasiće je, ako je iko spasi, porodice poput Radenkovića — ljudi koji su u selo uložili sopstveni novac, vreme i nerv, i koji su tamo ostali i pored svega. Ali ti ljudi ne mogu sami. Sistem podrške mora da se preuredi tako da odgovara ritmu višegodišnjih zasada, a ne ritmu godišnjih ratarskih kultura.

Konkursi na vreme. Podsticaji koji prate investicije, a ne koji stižu post festum. Edukacija koja je praktična, a ne samo teorijska. Radna snaga koja se ne rešava dekretom iz Beograda, već stvarnim merama za demografsku obnovu sela. To nije puno tražiti od države koja godinama priča o razvoju poljoprivrede kao strateške grane.

Marko i Zorica Radenković su dokazali da se može. Ali dokazali su i koliko to košta. Pitanje je samo da li će država napokon krenuti u susret onima koji su već uradili svoj deo posla — ili će i sledeću deceniju provoditi čekajući da i oni odustanu.


Izvor: Agro News, 12. novembar 2026.

💬 0 komentara