Španija zatvara slavinu: 188.000 tona maslinovog ulja u skladišta da bi zaustavila pad cena

Španija zatvara slavinu: 188.000 tona maslinovog ulja u skladišta da bi zaustavila pad cena

Kada proizvedeš previše, tržište te kazni. Kada proizvedeš premalo, tržište te takođe kazni.

Agro Urednik 6 min čitanja 98 pregleda

Kada proizvedeš previše, tržište te kazni. Kada proizvedeš premalo, tržište te takođe kazni. Španski maslinari upravo otkrivaju tu brutalnu istinu na svojoj koži — nakon dve sezone suše koja im je sravnila prinose, sada ih pritišće obilan rod koji gura cene nizbrdo. I dok mi u Srbiji razmišljamo o tome kako preživeti zimu i šta će se desiti sa podsetvama, najveći svetski proizvođač maslinovog ulja donosi meru koja zvuči kao iz udžbenika ekonomske politike, a koja u praksi znači jednu stvar: država ti naredi da robu skloniš sa police.

Kada obilje postane problem

Španija nije zemlja koja se igra poljoprivrede. Sa udelom od oko četrdeset odsto u globalnoj proizvodnji maslinovog ulja, ova zemlja jeste maslinarstvo — njeni potezi definišu cene od Andaluzije do Beograda. Poslednje dve sezone su bile katastrofalne: suša je smanjila prinose, cene su se popnele do neba, potrošači širom Evrope su gledali cenovnike maslinovog ulja sa nevericom. Četiri evra po kilogramu ekstra devičanskog ulja bila je realnost prošlog novembra.

Sada se priča okrenula naglavačke. Povoljni vremenski uslovi, obilne prolećne padavine i blage temperature stvorile su uslove za rekordan rod. Umesto suše — poplava ulja. I tržište reaguje onako kako tržište uvek reaguje: kada ima previše robe, cena pada, i to brzo.

Brojke koje definišu tržište

Špansko Ministarstvo poljoprivrede procenjuje da će proizvodnja ove sezone dostići 1,6 miliona tona. To je dvadeset tri odsto više nego prethodne godine, i to posle dve sezone u kojima su prinosi bili pod stalnim pritiskom klimatskih ekstrema. Prethodna sezona je završena sa oko 357.000 tona uskladištenog ulja — zalihama koje su već same po sebi pravile pritisak na tržište.

Cena ekstra devičanskog maslinovog ulja početkom novembra kretala se oko tri evra po kilogramu. Prošle godine u istom periodu bila je približno četiri evra. Pad od dvadeset pet odsto u jednoj godini. Za potrošača to zvuči kao dobra vest. Za proizvođača — to je razlika između isplativosti i bankrota, posebno za manja gazdinstva koja nemaju finansijsku podlogu da prežive ciklus niskih cena.

I tu se pojavljuje mera koja je u srcu ove priče.

Povlačenje robe kao instrument politike

Španija će u sezoni 2026/2027. povući sa tržišta i uskladištiti oko 188.000 tona maslinovog ulja. To je dvanaest odsto očekivane proizvodnje. Mera važi do tridesetog septembra 2027. godine i odnosi se na domaće uljare, koje će morati da izdvajaju propisani deo mesečne proizvodnje i drže ga van ponude.

Ovo nije intervencija iz milosti. Odluka je doneta na zahtev proizvođačkih organizacija, koje upozoravaju da bi dalji pad cena mogao ozbiljno da ugrozi ekonomsku održivost maslinarstva. Naročito su ugrožena manja gazdinstva — ona koja nemaju kapital da čekaju bolje cene, koji moraju da prodaju odmah po berbi, i koji prvi osete kada tržište krene nizbrdo.

Kada cena padne ispod cene proizvodnje, ne pričamo više o profitu — pričamo o preživljavanju. Skladištenje je jedini način da kupimo vreme proizvođačima koji nemaju čime da čekaju. — predstavnik španske asocijacije maslinara

Logika je prosta: ako na tržište stigne 1,6 miliona tona, cena pada. Ako se dvanaest odsto te količine skladišti i drži van ponude, pritisak se smanjuje, cena bi trebalo da se stabilizuje, a proizvođači dobijaju vremena da prođu kroz sezonu bez da budu primorani da prodaju ispod cene proizvodnje. U teoriji, savršeno. U praksi — pitanje je da li će 188.000 tona biti dovoljno da zaustavi pad, ili je to samo kap u moru globalne ponude.

Šta ovo znači za srpskog poljoprivrednika

Dok Španija manipuliše ponudom na nivou od 188.000 tona, srpski maslinar — ako takav uopšte postoji u značajnijem broju — gleda u svojih nekoliko hektara i pita se šta sve ovo ima s njim. Odgovor je: mnogo više nego što misli.

Srbija uvozi maslinovo ulje. Većina onoga što stoji na našim policama dolazi iz Španije, Italije, Grčke. Kada španska cena pada na tri evra, naši uvoznici to osećaju — ali da li taj pad cene stiže do potrošača u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu, to je posebna priča o marginama i lancima distribucije. Iskustvo kaže da cene padaju sporo i delimično, a rastu brzo i potpuno.

Ali važnija lekcija iz španskog primera nije o maslinama. Nije o ulju. Nego o odnosu države i proizvođača.

Španija je prepoznala da joj je maslinarstvo strateška grana — četrdeset odsto globalne proizvodnje nije hobi, to je geopolitička pozicija. I kada su proizvođači rekli da im preti opasnost, država je reagovala. Ne subvencijom koja se gubi u administraciji, ne praznim obećanjima, već konkretnom merom koja menja odnos ponude i tražnje na određeni period.

Država koja zna da joj je poljoprivreda kičma ne čeka da joj proizvođači propadnu da bi onda delovala. Deluje pre nego što pad bude neizbežan.

Kod nas, kada suncokret pada ispod cene proizvodnje, kada pšenica ne pokriva troškove, kada kukuruz stoji u silosima jer niko ne zna po kojoj ceni da ga proda — šta radimo? Čekamo da se tržište sredi samo. I dok čekamo, gazdinstva nestaju.

Srpska poljoprivredna politika može da nauči dve stvari iz ovog primera. Prva: intervencija na tržištu mora biti pravovremena, pre nego što cena padne toliko da uništi proizvođače. Druga: mere moraju biti proporcionalne problemu — dvanaest odsto proizvodnje u skladišta nije mala stvar, ali nije ni toliko da poremeti globalno tržište. To je hirurški rez, ne amputacija.

Da li će mera uspeti

Postoji realan rizik u ovakvim intervencijama. Kada se roba skladišti, ona ne nestaje — ona se vraća na tržište kada istekne period mere. Ako se 188.000 tona vrati na tržište u oktobru 2027, a nova sezona donese još obilan rod, pritisak na cene biće još veći. Problem se samo pomerio, nije rešen.

Sa druge strane, ako se u međuvremenu tržište stabilizuje, ako se potrošnja poveća, ako suša ponovo udari u nekom drugom delu sveta i smanji globalnu ponudu — onda će se ta uskladištena količina apsorbovati bez potresa. Kocka je bačena, a Španija računa na to da vreme radi za nju.

Za srpskog proizvođača, poruka je jednostavna i bolna: dok najveći igrači na globalnom tržištu imaju mehanizme da zaštite svoje proizvođače od fluktuacija cene, naši proizvođači su prepušteni sami sebi. A tržište ne prašta samce. Prašta samo onima koji imaju nekoga ko će povući ručnu kočnicu kada krene nizbrdo. Španija je upravo to uradila. Pitanje je kada će Srbija naučiti istu lekciju — pre nego što gazdinstva nestanu, ili posle.


Izvor: Agro TV, 13. novembar 2026.

💬 0 komentara