Ko bi pomislio da će oblaci belog pamuka nad Sokom postati uspomena? A upravo se to dešava — poljoprivrednici u jednoj od najpoznatijih oblasti turske poljoprivrede masovno odustaju od pamuka i prelaze na pšenicu i suncokret. Ne zato što su izgubili volju, nego zato što više ne mogu da plate račun za vodu. Suša, poskupljenje i zastareli sistemi za navodnjavanje menjaju strukturu setve jedne od najvećih poljoprivrednih ekonomija regiona, a talas će stići i do nas.
Zašto ovo pogađa i srpskog ratara
Turska nije samo daleka zemlja na kraju Balkana — ona je ključni trgovački partner Srbije i cele regije, a ono što se dešava u njenim poljima odraziće se na cene žita, ulja i tekstila na globalnom tržištu. Kada jedan veliki igrač drastično menja strukturu setve, talas ide dalje i ne pita za granice. Srpski ratar koji kalkuliše šta da poseje u proleće 2027. mora da gleda i na Anadoliju, ne samo na Vojvodinu.
Prošle godine Turska je zabeležila najtežu sušu u više od pola veka. Količina padavina bila je dvadeset sedam odsto ispod dugoročnog proseka — brojka koja ne ostavlja prostor za tumačenja. Nivoi vode u akumulacijama su se delimično oporavili, ali stručnjaci upozoravaju da bi to moglo biti privremeno. U slivovima gde se uzgaja pamuk, procene pokazuju da bi potrošnju vode trebalo smanjiti za dvadeset pet do šezdeset odsto kako bi se očuvao ekosistem. To nije preporuka — to je matematika preživljavanja.
Pad pamuka u brojevima
Prema podacima Turskog zavoda za statistiku, proizvodnja sirovog pamuka u zemlji tokom 2026. godine očekivano pada za trideset osam odsto, na oko 1,2 miliona tona. Oblast Soke, tradicionalni centar pamuka, sada ima oko dvanaest hiljada hektara pod ovom kulturom — smanjenje od približno šezdeset odsto. Podaci lokalnog udruženja poljoprivrednika potvrđuju da se povlačenje iz pamuka dešava brže nego što je bilo ko predviđao.
Razlog je jednostavan i surov: pamuk traži vodu, a vode nema.
Istovremeno, troškovi goriva, đubriva i energije za navodnjavanje penju se nesrazmerno. Pojedini proizvođači se suočavaju sa rastom troškova proizvodnje od četrdeset do šezdeset odsto, a državna podrška ne prati tempo poskupljenja repromaterijala. Razlika se preliva na marginu koja postaje negativna. Proizvođač koji računa da će na pamuku zaraditi, zapravo gubi novac svakim navodnjavanjem.
Ne odustajemo od pamuka jer želimo — odustajemo jer nam računica više ne drži vodu. Doslovno. — predstavnik lokalnog udruženja poljoprivrednika Soke
Turska poljoprivreda učestvuje sa oko pet odsto u ukupnoj ekonomskoj proizvodnji zemlje, ali troši čak sedamdeset devet odsto raspoloživih vodnih resursa. Gotovo polovina te vode gubi se zbog neefikasne infrastrukture i zastarelih sistema za navodnjavanje. Drugim rečima, Turska navodnjava pamuk vodom koja delimično otiče u zemlju ili isparava pre nego što stigne do biljke. To je kao sipati gorivo u bure sa rupom na dnu.
Rešenja koja koštaju
Prelazak na savremenije sisteme — kap po kap i orošavanje — logičan je odgovor. Problem je što ta rešenja traže ozbiljna početna ulaganja koja su mnogim proizvođačima teško dostupna. Dodatni udarac je u strukturi vlasništva: deo poljoprivrednika obrađuje zemljište u zakupu i jednostavno nije spreman da ulaže u infrastrukturu na parceli koja nije njegova.
Ovo je problem koji i srpski poljoprivrednici poznaju iz prve ruke — niko ne postavlja sistem za navodnjavanje na tuđoj zemlji ako ugovor o zakupu traje godinu ili dve. Logika je ista u Soči i u Banatu.
Turska vlada planira da poveća izdvajanja za upravljanje zemljištem i vodnim resursima za četrdeset i po odsto, dok je za investicije u poljoprivredno navodnjavanje predviđeno sto sedamdeset četiri milijarde lira. Pojedine banke nude finansiranje sistema za navodnjavanje, ali pristup kreditima ostaje ograničen za proizvođače bez dovoljno sopstvenog kapitala ili odgovarajućih garancija. Sistem je tu, novac je tu — ali samo za one koji već imaju.
Šta ovo znači za naše gazdinstvo
Ova priča ima tri pouke koje važe i za srpsko gazdinstvo, a glupost bi bilo čekati da nas iste stvari pogode da bismo ih shvatili.
Prva: klima ne pita za granice. Suša koja je pogodila Tursku nije izolovan fenomen — Vojvodina i južna Srbija sve češće imaju slične probleme sa vodom u letnjim mesecima, a prinosi kukuruza i soje već variraju od godine do godine upravo zbog nedostatka vlage. Ko misli da je to problem neke druge zemlje, neka se seti avgusta 2024. u Bačkoj.
Druga pouka: ko ne pređe na navodnjavanje na vreme, izgubiće trku. Turski primer pokazuje da čekanje da kiša padne sama više nije strategija — to je kocka. I to kocka u kojoj kuća na kraju uvek dobija.
Struktura setve se menja pod pritiskom troškova, ne pod pritiskom tržišta. Proizvođač bira ono što može da finansira, a ne ono što donosi najviše po hektaru.
Treća pouka je možda najvažnija: proizvođač bira ono što može da finansira, a ne ono što donosi najviše po hektaru. Turski ratari ne prelaze na pšenicu jer je isplativija od pamuka — prelaze zato što je pamuk više ne mogu da plate. Isti pritisak postoji i kod nas, samo još uvek u blažem obliku.
Pad pamuka u Turskoj otvara i pitanje tekstilne industrije — smanjena ponuda domaće sirovine povećava potrebu za uvozom, što menja lance snabdevanja i cene finalnih proizvoda. Isti princip važi za svaku kulturu: kada domaća proizvodnja pada, neko mora da uvozi, a uvoznik plaća više. Taj višak se na kraju preliva na policu u radnji, u Beogradu isto koliko i u Istanbulu.
Sejino ogledalo
Turska nam danas drži ogledalo u kome možemo da vidimo svoju poljoprivredu za pet ili deset godina. Pitanje nije da li će suša doći — pitanje je ko će imati sistem za navodnjavanje kad stigne. Ko ima sopstvenu zemlju i kapital za investicije, preživeće promenu. Ko čeka da mu država ili kiša reše problem, biće prinuđen da menja kulturu — ili da odustane. A odustajanje, drugari, nikada nije bilo besplatno.
Izvor: Agro TV, 14. novembar 2026.
💬 0 comments